|
Planinar, a osobito vodič, mora moći prepoznati situacije i okolnosti koje premašuju njegove kompetencije, osobito one koje zbog nedostatnog znanja i vještina mogu biti pogibeljne.
Odgovornost i oprez nalažu da se treba suzdržati od situacija i terena za koje vodič i/ili bilo koji planinar nije dovoljno osposobljen. Forsiranjem se ne može ostvariti zadovoljstvo, koje je cilj izleta i ture.
U idućim slikama osvrćemo se kratkim komentarima na raznovrsne rubne situacije između pojedinih standarda. Na taj način ujedno potiče se razvijanje kompetencije za prepoznavanje i razlikovanje okolnosti. Fotografije mogu zorno dočarati neke situacije, no treba imati na umu da istodobno one ne mogu pružiti potpun uvid u sve okolnosti koje bi bile potrebne za cjelovitu prosudbu vrste i veličine opasnosti na terenu.
Razlikovne okolnosti:
Jedno od glavnih pretpoznatljivih obilježja B standarda je smrznuta podloga. Najčešće je to teren pokriven snijegom. Međutim, treba imati u vidu da ne zahtijeva svaki teren pokriven snijegom istu razinu znanja i vještina, pa tako neki tereni prekriveni snijegom mogu biti sasvim jednostavni i sigurni za kretanje bez korištenja zimske opreme. Zbog toga kod utvrđivanja granice između A i B standarda treba imati u vidu da su kretanje i vođenje po krpicama snijega ili po snijegom prekrivenom ravnom ili sasvim blago nagnutom terenu, na kojemu ne postoji opasnost od poskliznuća, pada s visine ili od lavine, dostatne kompetencije vodiča A standarda, no ako uvjeti na terenu zahtijevaju korištenje cepina i dereza onda su potrebne kompetencije B standarda i odgovarajuća oprema. Dakako, kretanje bez cepina i dereza po terenu i u okolnostima koje zahtijevaju takvu opremu, vrlo je opasno i neodgovorno, pa makar se radilo samo o prelasku snježišta dužine nekoliko desetaka metara.
Razlikovne okolnosti:
Planinarenjem se smatra kretanje pri kojemu se osoba ne koristi rukama pri napredovanju. Za razliku od toga, glavno obilježje penjanja je upravo korištenje ruku za napredovanje po strmom terenu. Ponekad je, međutim, teško strogo definirati granicu između planinarenja i penjanja.
Kod utvrđivanja razlike između situacija obuhvaćenih A standardom od onih koje zahtijevaju kompetencije C i/ili D standarda, treba imati na umu ponajprije upravo tu razliku. Također, razumljivo je da se kratkotrajno pridržavanje za stablo ili stijenu radi održavanja ravnoteže, ili kratkotrajno savladavanje manje kamene stepenice uz pomoć ruku nema smisla odmah karakterizirati kao penjanje, no kada je korištenje ruku za napredovanje neophodno, odnosno dominantno, onda takve okolnosti zahtijevaju kompetencije iz »penjačkih« C i/ili D standarda. Osobe koje ne posjeduju penjačke kompetencije i opremu trebale bi se suzdržati od izlaganja penjačkim situacijama, imajući stalno u vidu da u slučaju nevolje ili nesreće bez visoke razine penjačkog znanja i vještine neće moći riješiti takvu situaciju.
Razlikovne okolnosti:
U strmim planinama postoje različite vrste zahtjevnih putova. Neki od njih su osigurani umjetnim hvatištima i gazištima (sajlama i klinovima i sl.) radi sigurnijeg kretanja. Postoje i putovi na kojima sajle i klinovi nisu postavljeni radi sigurnosti na nekim nezaobilaznom opasnom dijelu puta, nego prvenstveno radi adrenalinskog doživljaja. Takvi putovi nazivaju se klinčanim putovima, a mnogo češće koristi se popularni naziv ferata (via feratta). Ovdje je potrebno zapaziti da nije svaki osigurani put ferata, pa i obratno, da većini ferata nije svrha sigurnost pri planinarenju nego im je svrha adrenalinski doživljaj.
Zahtjevni putovi (pa tako i osigurani i ferate) razvrstavaju se prema zahtjevnosti na pet (ponekad šest) kategorija, kako je opisano u sljedećoj tablici.
Tablica. Ljestvica zahtjevnosti putova
| Težina | Opis |
|---|---|
| lagano | Put ne savladava strminu, ali zbog izloženosti traži oprez pri kretanju. Mjestimično mogu biti postavljena penjačka pomagala kao što su klinovi, sajle ili kratke ljestve radi sigurnijeg prolaska osoba koje hvata vrtoglavica. Kretanje po takvom putu prije se može nazvati zahtjevnim planinarenjem nego penjanjem. |
| umjereno teško | Put po umjereno strmom terenu, koji zahtijeva korištenje ruku. Na putu ima dovoljno penjačkih uporišta, ali su radi lakšeg kretanja mjestimice postavljena penjačka pomagala kao što su klinovi, sajle i ljestve. Postavljeno osiguranje omogućava jednostavno penjanje, pri čemu se mjestimice potrebno koristiti rukama, ali nije nužno korištenje zaštitne opreme. Teren pruža dovoljno mogućnosti za mimoilaženje dvije osobe na svakom dijelu puta. |
| teško | Put kroz strmu ili vrlo strmu stijenu, na kojemu je potrebno koristiti opremu za osiguravanje (Y sistem = ferata-set). Put može imati duže ljestve, pa čak i blago prevjesne detalje. Za kretanje je nužna dobra tjelesna kondicija i snaga ruku. Zahtjevniji dijelovi puta ne pružaju mogućnost za mimoilaženje dvije osobe. |
| vrlo teško | Put po vrlo strmoj ili okomitoj stijeni, većim dijelom vrlo izložen i osiguran čeličnom užadi radi navezivanja. Put može imati i kratke prevjesne dionice, osigurane klinovima i ljestvama. Za kretanje su nužne jake ruke, dobra penjačka vještina i osiguranje. |
| ekstremno teško | Put kroz okomitu ili prevjesnu stijenu, sadrži vrlo mala uporišta ili detalje koji se savladavaju penjanjem pomoću trenja. Na putu obično nema penjačkih pomagala osim sajle, a lakši dijelovi mogu biti neosigurani. Put zahtijeva snagu u rukama, može se smatrati penjačkim smjerom te se savladava penjačkom tehnikom i opremom. |
Razumljivo je da su za lagani zahtjevni put, u normalnim vremenskim uvjetima, u pravilu sasvim dostatna znanja i vještine A standarda (tim više što sajla na takvim putovima pruža upravo onu sigurnost koja je potrebna za savladavanje nekog nezgodnog detalja. Takvi su npr. putovi na vrh Kleka i vrh Risnjaka.
Prijelomna točka je, međutim, ona kada na zahtjevnom/osiguranom//klinčanom putu na nekom detalju više nije moguće mimoilaženje. Naime, ako jedna osoba na tom mjestu zapne (i ne može više niti naprijed niti natrag), vodič odnosno osoba koja će pristupiti spašavanju mora imati odgovarajuću opremu, znanje i vještinu koja će omogućiti da slobodnim penjanjem (mimo sajle) zaobiđe takav detalj i osobu koja je zapela, kako bi joj se pružila pomoć. Primjer takvog detalja je ulazni dio Žoharova klinčanog puta (ocjena C – teško).
Vodiči trebaju biti posebno svjesni da rješavanje takve situacije zahtijeva visoku razinu penjačkog znanja i vještine koje vodiči A standarda ne stječu u svojem školovanju, i zato se ne smiju dovesti u situaciju da bi im u kritičnom trenutku u stijeni zatrebala znanja i vještine koje nemaju. Takva se vještina ne može priučiti (niti kroz višu planinarsku školu a niti na neki sličan način) već je nužno suvereno vladati penjačkim znanjem i vještinom. Zbog toga vodiči A standarda ne mogu voditi po terenima gdje se dvije osobe ne mogu međusobno mimoići, odnosno po zahtjevnim putovima ocjene teško, vrlo teško ili ekstremno teško. Oni koji žele steći kompetencije nužne za vođenje po takvim terenima trebaju svakako završiti ljetnu alpinističku školu i tečaj za vodiče na sportsko penjanje (C standard) te položiti ispit za C standard.
Razlikovne okolnosti:
Osnovna razlika između B i E odnosno F standarda je način korištenja cepina pri napredovanju po smrznutoj podlozi, a koja proizlazi iz nagiba takvog terena. U B standardu koristi se jedan cepin na način da se drška zabada u snijeg. Način kretanja kada nagib terena zahtijeva korištenje dva cepina na način da se rog jednog a zatim drugog cepina naizmjence zabadaju u strmu smrznutu podlogu, spada u E standard (ledno penjanje) i F standard (alpinizam). Vodič B standarda ne posjeduje kompetencije za ledno penjanje ili alpinizam, a može ih steći pohađanjem zimske alpinističke škole i potom tečaja E odnosno F standarda.
Iako bi to trebalo biti samo po sebi razumljivo, važno je naglasiti da vodič B standarda ne posjeduje kompetencije za vođenje tura koje po svojoj prirodi ulaze u uže područje alpinizma (npr. koje uključuju penjanje po strmim kuloarima i jarugama (»grapama«), priječenje strmih padina i sl.).
Razlikovne okolnosti:
Ledenjački teren u pravilu nije osobito strm pa se mnogima čini da su za prelazak takvog terena sasvim dostatna znanja i vještine B standarda. Na takvim terenima, međutim, veliku opasnost predstavljaju ledenjačke pukotine. U slučaju pada planinara u ledenjačku pukotinu, za njegovo spašavanje potrebno je primijeniti tehniku izvlačenja unesrećenoga sustavom kolotura (»Sveti Bernard«). Riječ je o zahtjevnoj alpinističkoj tehnici koja se ne može usvojiti samo vježbanjem u kontroliranim uvjetima na stablima i ogradama. Zbog toga je nužno da osoba koja se upućuje na ledenjak, a posebno vodič, već suvereno vlada alpinističkim tehnikama, uključujući kretanje u ledenjačkom navezu i tehniku podizanja unesrećene osobe pomoću užeta i sustava kolotura.
Razlikovne okolnosti:
U planinarskom skijanju zahtjevnost terena opisuje se kombinacijom ocjene cjelokupne zahtjevnosti skijaškog spusta i ocjene nagiba detalja spusta, kako je to opisano u opisu G standarda. Cjelokupna zahtjevnost skijaškog spusta opisuje se 7-stupanjskom ljestvicom ocjena pri čemu ocjene od I do III predstavljaju tipične turnoskijaške terene, dok spustovi ocjena od IV do VII predstavljaju alpinističko skijanje sa znatnom opasnosti od pada s visine.
Za turno skijanje dostatne su kompetencije G standarda, a za alpinističko skijanje potrebne su istodobno kompetencije F i G standarda.
Poveznice
Vrh ove stranice |
Kazalo weba |
Naslovnica
Vodički standardi |
A standard |
B standard |
C standard |
D standard
E standard |
F standard |
G standard |
Razgraničenja standarda
Kozarčeva 22, 10000 Zagreb
hps@hps.hr
T: 01/48-23-624
T: 01/48-24-142
OIB 77156514497
IBAN HR4123600001101495742
Radno vrijeme Ureda HPS-a:
radnim danom 8-15 h
Član / Member of
HOO - Hrvatski olimpijski odbor
UIAA - International Climbing and
Mountaineering Federation
EUMA - European Mountaineering Association
ERA - European Hiking Federation
BMU - Balkan Mountaineering Union
