Penjanje za sve - Kako smo spojili nespojivo

ponedjeljak, 27.05.2019.

Počelo je slučajno, vjerojatno kao i sve velike stvari u životu. Alan Čaplar mi je proslijedio mail od Ne-vidljivog planinara iz Svetvinčenta iz Istre, vjerujući da će me zainteresirati. Ne-vidljivi planinar je Feručo Lazarić, a u mailu je bio njegov priručnik radnog naziva „Planinarenje na slijepo“.

Feručo je slijep od svoje 40 godine i može razlikovati samo sjenu dana i noći. Priručnik sam pročitala u jednom dahu. Već idući dan sam poslala mail Feruču s osvrtom na priručnik i s ponudom da posjeti Mosor, na kojem do tada još nije planinario. Vrlo brzo smo se sprijateljili, već preko maila, a onda smo se čuli na telefon i dogovorili posjet Dalmaciji krajem svibnja. Feručo je stigao u Split vlakom iz Zagreba. Dogovor je bio da se nađemo već ranog jutra na željezničkom kolodvoru. Brzo smo se prepoznali i krenuli zajedno sa Josipom koja je Feruča provela kroz Dioklecijanovu palaču i pričala mu o povijesti grada. Vrijeme u ugodnom društvu nam je brzo prošlo i nakon jutarnje kave uputili smo se prema Sitno Gornjem podno Mosora. Po nas je došao Marko, koji će se danas, zajedno sa mnom naći u ulozi planinarskog vodiča slijepe osobe.

Tehnika vođenja slijepe osobe je individualna, i ovisi o osobi koju vodite. Obzirom da ni Marko ni ja nismo imali iskustva u takvom načinu vođenja, Feručo je postao naš učitelj.

Uputili smo se prema planinarskom domu „Umberto Girometta“ odakle smo planirali popeti se na najviši vrh Mosora, Veliki Kabal. Feručo u planinu nosi skijaški štap, kao uspomenu na dane kada je skijao. Lijevom rukom se pridržava za ranac od vodiča, a u desnoj se koristi štapom kako bi procijenio konfiguraciju staze. Do doma smo došli bez ikakvih problema. Marko i ja smo se izmijenjivali u vođenju. Dok smo vodili Feruča, uopće nismo imali osjećaj da je oslonjen rukom na naš ranac. Tempo nam je bio neznatno sporiji nego inače. Na domu nas je dočekao legendarni domar Špiro i odmah počastio čajem. Nakon što smo se smjestili u sobu, odlučili smo krenuti prema Velikom Kablu, u istom sastavu. Jaka kiša nas je spriječila u usponu pa smo promijenili turu i krenuli prema skloništu Ljuto Kame. Kroz kišu i sklizave stijene došli smo do skloništa i odmorili pod njegovim trijemom. U dom smo se vratili mokri, ali zadovoljni zbog lijepe ture.

Večer smo nastavili predavanjem o vođenju slijepe osobe u planinu. Feručo nam je pričao svoja iskustva, a Marko i ja smo pričali o vođenju iz pozicije vodiča. Predavanje je bilo interaktivno, tako da su sudionici tijekom cijelog razgovora sudjelovali i postavljali pitanja. Slijedila je bogata večera u organizaciji mojih Mosoraša, koji su još jednom potvrdili da su uistinu sjajni domaćini. Trebalo je krenuti na počinak jer nas je i sutra čekao jednako uzbudljiv dan.

Ujutro smo se spustili sa Mosora i uputili prema Poljičkoj planini. U Tugarama nas je čekala šarolika planinarska ekipa. Moje cure iz udruge MS – Mogu sve, koje su već prije postale Mosorašice i s kojima sam se već družila na nekoliko planinarskih izleta, moja draga Anja iz Zaklade Ana Rukavina i vodiči iz Mosora. Nakon što smo se upoznali krenuli smo prvom invalidskom planinarskom stazom prema crkvi Gospe od sniga. Feručo je bio naslonjen na sigurno rame moje sestre Marijane, koja je povela i cijelu obitelj na planinu. U ugodnom raspoloženju stigli smo do vrha gdje smo održali predavanje o Poljičkoj republici, u kojoj smo se nalazili. Čak nas je kiša pustila da se suhi spustimo do Tugara i na više nego zasluženoj kavi ispričamo kako smo doživjeli ovaj izlet. Bilo je zanimljivo slušati priče mojih gostiju obzirom da su prošli kroz teške periode života, ali se nisu pustili nego su nastavili hrabro koračati kroz život. Sve njihove priče su inspirativne i pozitivne i veliko je zadovoljstvo biti u takvom društvu. Uspjeli smo spojiti nespojivo. Tri cure s multiplom sklerozom, jednu koja je preboljela leukemiju i jednog slijepca.

Kao članica Radne skupine za rad s osobama s invaliditetom svaki ovakav izlet mi predstavlja veliki izazov, obzirom da i ja cijelo vrijeme učim. Drago mi je da se ovakvi izleti vode po planinarskim društvima u Hrvatskoj i voljela bih da postanu sastavni dio godišnjih izleta društava. Ukoliko i vodiči u vašim sredinama imaju želju voditi ovu skupinu ljudi u planinu pružite im podršku i zajedno razbijajte predrasude. Svi koji su sudjelovali na izletu imaju svoju priču. Svoje strahove. Svoje probleme. Svoje radosti. Cilj nam je druženje i dokazivanje samima sebi da možemo još dalje i više. Jer kad nakon ovakvog jednog vikenda dođete kući i sjednete u miru, možete vidjeti da se stvari pokreću. I da postajemo neki bolji ljudi koji prihvaćamo različitosti i živimo sa njima. U organizaciji HPD Mosor ovo je bio 5. izlet u projektu Penjanje za sve. Izuzetno sam zadovoljna sa odazivom vodiča na ovakvu vrstu izleta. Gotovo mi se svaki put javi mnogo više njih nego što mi je realno potrebno. Ali nemojte nikoga odbiti. Svatko tko želi sudjelovati je dobrodošao.

Najveće zadovoljstvo mi je vidjeti njihova nasmijana lica dok ispijamo piće prije rastanka. Pa razmjenjivanje brojeva mobitela, životnih priča, radosti. Toliko puno sreće može stati u samo jedan vikend.

Veliko hvala Marku na podršci u vođenju kroz oba dana, Pepiju i Diani koji su uvijek tu kad ih trebam, hrabrim curama Kiki, Anji te Ivani i njenoj Pauli, mom dragom Feruču koji se pustio u naše ruke, Špiru koji je uvijek na usluzi, Mari koja je bila dežurna na domu i njenoj velikoj ekipi koja nam je spremala večeru, PD Profunda koji su aktivno sudjelovali na predavanju. Hvala i HPD Mosoru koji podržava ovaj projekt. Najveće hvala mojoj obitelji: Jopi koja je bila pravi vodič po Splitu i Poljičkoj Republici, Domi, koji je bio vozač, Marijani, Robi, Leoni i Tonki na podršci u cijeloj ovoj priči.

Tekst: Aleksandra Kuzmanić

Fotografije: Marko Bilić