Alpinistički osvrt na Erasmus+ projekt Penjanje za sve

subota, 10.11.2018.

Od 2016. godine tim HPS-a s još pet partnerskih saveza, Slovenije, Italije, Mađarske, Češke i Slovačke sudjeluje u projektu „Penjanje za sve“ sufinanciranom od strane EU a putem fonda Erasmus+. Od 2016. do 2018. godine održano je pet susreta planinara i penjača partnerskih zemalja. Prvi od tih tjednih susreta održan je od 25. rujna do 2. listopada 2016 u Češkoj Republici u penjački popularnom Adršpahu.

Nakon toga redom su dolazili susreti u Slovačkoj, Hrvatskoj, Sloveniji, te zadnji susret koji je održan u Italiji od 15. do 22. rujna 2018.

S penjačke strane, zanimljivost ovih susreta bio je potpuno drugačiji medij koji zahtijeva drugačiji pristup i stil penjanja. U Češkom Adršpahu penjali smo pješčenjake. U Slovačkoj granit Visokih Tatri, u Hrvatskoj nadaleko poznati Paklenički vapnenac. U Sloveniji smo se uz „turno“ skijanje uglavnom bavili ledom i zimskim smjerovima u okolici Planice, dok smo se u Italiji vratili granitu u Aosti i podno Mt. Blanca.

Adršapah i pješčenjaci

Stijene Adršpach-Teplice su skup pješčenjaka koji pokrivaju 17 km2 u sjeveroistočnoj Češkoj. Stijene su zaštićene kao nacionalni prirodni rezervat od 1933. godine, a od 1991. cijela susjedna regija Broumovsko uživa status zaštićenog krajobraznog područja. Iako informirani, dolaskom u Češku nismo u potpunosti znali što očekivati od penjanja pješčenjaka.

Za većinu nas to je bilo potpuno novo iskustvo. Navikli na Slovenske Alpe, Talijanske Dolomite i naša obližnja vapnenačka penjališta, pješčenjaci su bili nepoznanica. Pukotine, „hand jam“ i razni drugi „jam-ovi“, trenje, sloperi i sitni pijesak koji ne dopušta ni najmanje greške. Važno je i napomenuti kako je u Adršahu kao i na ostalim područjima pješčenjaka zabranjeno korištenje magnezija u velikoj većini smjerova a na koji smo svi jako navikli.

Razlog tome je što magnezij koji ostaje na stijeni a u kontaktu s vodom u slučaju kiše nagriza i na neki način troši i ovako i onako krhku stijenu. Iz istog razloga zabranjeno je „top-rope“ penjanje kao i korištenje metalne opreme poput zaglavka za osiguravanje u stijeni. U Češkoj sam se prvi puta susreo s „monkey fist-om“, pleteni čvor od užeta ili pomoćnog užeta koji služi za osiguravanje u stijeni umjesto metalne opreme. Upravo zbog osjetljivosti pješčenjaka lokalna penjačka zajednica jako puno drži do nepisanih pravila i penjačke etike u tom području. No to je jedna jako široka tema o kojoj bi se mogao napisati cijeli „priručnik“.

Nakon Češke, Visoke Tatre, Slovačka

Visoke Tatre su planinski lanac koji se prostire na granici Slovačke i Poljske, nalaze se sjeverno od Niskih Tatri od kojih ih dijeli dolina rijeke Váh. Glavni dio sa svojim najvišim vrhovima planina nalazi se u Slovačkoj. Najviši vrh je Gerlachovský štít sa 2655 metara nadmorske visine.

Smješteni u hotelu Popradske Pleso okruženi vrhovima Visokih Tatri tjedan dana penjali smo granitne stijene u okolici. Nakon Češke to je bio pravi mali raj „trad“ penjanja dugih smjerova. Iako stilom opet drugačije od vapnenca, u granitu smo se osjećali drugačije, poznatije nego u Češkoj.

Kako je Slovačka pružala veliki izbor sportskih, dugih sportskih i trad smjerova svatko je našao ponešto za sebe. Granitne pukotine kako sam već spomenuo pravi su mali raj za svakoga tko se voli igrati zaglavcima, tricamima i „friendovima“. Sad već poznato „jamanje“ i trenje te „dulfer“ i tjedan dana prošao je u sekundi.

Treći susret Paklenica. Napokon je došao red i na naš domaći teren.

Paklenica, nadaleko poznata penjačka oaza pružila je tjedan dana vrhunskog penjanja svim sudionicima tjedna planinarenja i penjanja u Hrvatskoj. Kako je i bilo za očekivati a zbog reputacije Paklenice, više-manje svima je bilo poznato što im ova lokacija pruža. Tjedan u Paklenici obilježili su usponi uglavnom Slovaka i Slovenaca kroz najteže smjerove impozantnog Anića Kuka.

Nakon Hrvatske došao je red na Sloveniju.

Kolege Slovenci imali su možda i najteži zadatak u ovom projektu, pošto su susret održali u zimskom periodu koji je sam po sebi mnogo nesigurniji od susreta koji su održani u „suhoj stijeni“. Planica nas je dočekala s korektnim zimskim uvjetima iako su temperature kako se susret bližio kraju bile sve više. Penjanje zaleđenih slapova, zimskih smjerova, turno skijanje i dry tooling, sve nas je to uveseljavalo tijekom susreta u Sloveniji. Za razliku od svih prijašnjih susreta ako izuzmemo Paklenicu, penjači iz Hrvatske, a koji imaju iskustva sa zimskim usponima ovaj puta bili su opet na domaćem terenu. Svi mi koji volimo zimu i penjanje zimi jako smo dobro upoznati s mogućnostima oko Planice, Kranjske Gore i ostalih susjednih mjesta. Štoviše, popet je i jedan prvenstveni uspon u stijeni Nad Šitom Glave u režiji Hr. alpinista. Kao i svaki susret do sada i ovaj je iskorišten maksimalno koliko su uvjeti dozvoljavali.

Zadnji susret ovoga projekta odigrao se u talijanskoj Aosti od 16. do 22. rujna 2018.

U penjačkim krugovima, Aosta govori dovoljno sama za sebe. Lokacija zvučnog imena po meni osobno a zbog blizine Mt. Blanca svakako nudi više od jednako poznate konkurencije Val di Mella ili Arca. Iako svaka od spomenutih lokacija meka i sama za sebe, dolina Aoste nudi uz obilje granitnih sportski, dugih sportski i trad smjerova i smjerove na većim visinama podno Mt. Blanca kao i prave alpinističke uspone. Lokacijski je dolina Aoste isto tako pravi biser. Blizina već spomenutog Mt. Blanca tj Courmayeura, Cervinie, Val Ferret….u tjedna dana jednostavno je nemoguće pojmiti sve mogućnosti navedene lokacije. Ciljeva je bilo raznih, od onih visokogorskih do sportsko penjačkih i alpinističkih te sam uvjeren da nitko nije ostao razočaran mogućnostima ili izborom koji se pružao.

Nakon tri godine i pet susreta, nakon penjanja po gotovo svim oblicima stijene koje nam naš kontinent pruža, probali smo sve osim konglomerata. Projekt hvale vrijedan a iskustvo skupljeno u dvije godine sigurno će se indirektno odraziti i na neke druge nove generacije. Vjerujem da su mnogi sudionici nakon projekta kompletniji i kompetentniji penjači. Iskustvo pojedine penjačke regije uvijek se najbolje upije uz lokalne penjače a mi smo imali prilike iskusiti upravo to. Svaka lokacija spomenuta ovome tekstu zahtijevala je drugačiji pristup, više ili manje drugačiju opremu i stil penjanja.

Pješčenjaci, granit, vapnenac, led, i još malo granita. Sportski, dugi sportski, trad smjerovi, turno skijanje, zima, led, mix, visine, brada planine te mnoga nova poznanstva i tri godine prolete u trenu ali iskustvo ostaje.

Veliko hvala svim penjačkim parterima, timu HPSa i svim domaćinima kroz ove dvije godine.

Do ponovnog susreta s druge strane užeta.

(Antonio Begić, AO HPD Željezničar)