Alpinistički izazovi na tjednu planinarstva i penjanja u Sloveniji
petak, 06.04.2018.
Kako je prolazio tjedan projekta i boravak u Planici očekivalo se drastično zatopljenje prema zadnjim danima koje bi s velikim količinama novog snijega koji je pao značilo i značajnu lavinsku opasnost. Ta činjenica je stajala kao prijetnja koja je veliku većinu sudionika držala podalje od ozbiljnijih alpinističkih uspona. Obzirom da smo na ski turi na Višarje u četvrtak zaključili kako se temperature u sjeni ipak zadržavaju ispod ništice, u petak se četvorka hrvatskih alpinista, Domagoj Bojko, Vedran Salopek, Antonio Begić i Rene Lisac, odvažila pokušati uspon Kranjskom poči, klasikom u sjevernoj stijeni Nad Šitom Glave.
Rano kretanje iz Planice, cesta očišćena do Erjavčeve koče i dobar tempo pristupa omogućili su rani ulaz u smjer, pod kojim ostavljamo ruksake s viškom opreme, računajući na apseil niz smjer. Na prvom osiguravalištu, nakon jedine lakše dužine u smjeru, Domagoj i Toni odustaju dok Vedran i ja kao naveza nastavljamo s penjanjem. Smjer dalje savladavamo kroz četiri vrlo lijepe ali i zahtjevne dužine, svaka minimalno M4, kroz koje se izmjenjuju atraktivne i strme zajede, kamini, ploče, okna... rahli snježni uvjeti nam pritom nisu bili previše na pomoć i uglavnom smo napredovali penjući stijenu. Sretni na vrhu nakon 4h penjanja ustanovljavamo kako ne postoji baš dobro mjesto za apseil i odlučujemo se na silazak po južnoj strani kao sigurniji, pritom svjesni da nas čeka dugo prečenje po dubokom snijegu pod istočnom stijenom, kako bi se dočepali opreme koju smo ostavili na ulasku u smjer, pod sjevernom. Nismo ni bili svjesni da ovom odlukom radimo nužnu pripremu i pomoć usponu koji je uslijedio idući dan.
Ohrabreni uspješnim usponom i zadovoljavajuće niskim temperaturama, u subotu se Domagoj, Toni i ja usmjeravamo u nepoznatu i lijepu ledenu liniju u istočnoj stijeni Nad Šitom Glave, koju smo Vedran i ja uočili dan ranije prteći duboki snijeg pod tom stijenom. Od lokalnih alpinista prisutnih nismo uspjeli saznati o kojoj smjeri se radi i da li se penje po zimi, također nam bilo nepoznato da li je njome moguće izbiti na vrh stijene, uz razumne teškoće. Stopinke od dan ranije su nam na pristupe bile od velike pomoći, posebno jer je stijenu zavio gust oblak i otežao pronalaženje ulaza. Kad smo ga konačno pronašli, prepoznali ga po dobro napravljenoj ledenoj vertikali koja se izdiže iz široke grape, Toni je morao odustati zbog jakih bolova u ramenu. Ledena vertikala prve dužine (WI 4+) je ujedno i najteži detalj smjeri, uslijedilo je još nekoliko ledenih skokova, zatim vlastito osiguravalište u stijeni, opet nekoliko okomitih ledenih skokova i do 80° strmih prekrasnih detalja ledom okovane stijene. Preko 60° strme padine izašli smo oduševljeno na rub stijene, iznenađeni da je to bilo moguće u kontinuiranoj ledenoj liniji. No ova avantura je bila daleko od toga da bude gotova, gust oblak na bijeloj padini onemogućio je bilo kakvu orijentaciju, što uz rub litice pune snježnih streha predstavlja izuzetnu opasnost. Uputili smo se u bjelinu okomito udaljavajući se od litice, i nakon 50tak metara, ni manje ni više, naletjeli na stopinke koje smo Vedran i ja napravili na silasku dan ranije. One su nas pak, korak po korak, sigurno spustile u dolinu.
U danima iza uslijedilo je intenzivno raspitivanje kod lokalnih alpinista o mogućim dosadašnjim zimskim usponima tim smjerom, no bilo kakva informacija je izostala, te se vrlo vjerovatno radi o prvenstvenom usponu. Smjer smo odlučili nazvati Željezničarska Hoolja (II/WI4+, 90/60-90°, 180 m) po zajedničkom partneru Krešimiru Milasu, koji je 2014. nastradao u lavini u Kirgistanu.
Rene Lisac (AO Željezničar)
