Zaključci radne skupine za suradnju s institucijama i traženje rješenja za otvoreno pitanje ograničavanja pristupa

petak, 21.10.2016.

Projekt „Penjanje za sve“ kojeg provode planinarski savezi iz Hrvatske Češke, Slovačke, Mađarske, Slovenije i Italije, a su-financira Europska unija putom fonda Erasmus + namjenjen je promociji penjanja i planinarstva te, između ostaloga, zajedničkom traženju odgovora na otovrena pitanja koja našu primarnu aktivnost možebitno ograničavaju ili zahtjevaju snažnu uključenost u procese kojima upravljaju druge institucije.

Tijekom prvog Tjedna planinarstva i penjanja u češkom Adršpachu od 25. rujna do 2. listopada 2016., na inicijativu slovačkih penjača i planinara, održana je i radionica na temu suradnje s institucijama i traženje rješenja za otvoreno pitanje ograničavanja pristupa penjalištima i planinskim područjima.

Naravno, prvo je bilo nužno predstaviti okvire u kojima svaki savez djeluje a tiču se teme. Tim HPS-a tijekom radionice vrlo uspješno predstavljali su po pitanjima suradnje s institucijama zaštite prirode Tatjana Vujnović (PDS Velebit) te po pitanjima koje se odnose na pristup penjačkim područjima u Hrvatskoj, Hrvoje Črnjak (HPD Željezničar).

Vrlo je zanimljivo bilo saznati, osim detalja, u kojoj poziciji djeluje HPS u odnosu na saveze s kojima surađujemo te utvrditi kako situacija po navedenim pitanjima u Hrvatskoj je zapravo iznad prosječno dobra te kao savez možemo zapravo itekako pomoći prijateljima iz drugih zemalja, ali i od nekih ponešto naučiti.

Talijanski planinari i penjači gotovo uopće nemaju problema s pristupom osim u pojedinim područjima u određenim vremenima kada se provode aktivnosti od značaja za zaštitu prirode što, obzirom na geografiju Italije nikako nije nacionalni problem no ipak, nužna je stalna pažnja kako se u nekom dijelu zemlje ne bi na lokalnoj razini (administrativno okruženje Italije je dosta kompleksno) došlo do nesuglasica s lokalnim institucijama.

U Sloveniji je 37% zemlje pod nekom od tri kategorije stupnja zaštite prirode dok su sva penjačka područja otvorena za sve. U pravilu izazov za slovenski savez leži u otvaranju novih staza i pristupa penjačkim područjima zbog odnosa s vlasnicima zemlje kojih često bude mnogo na području od interesa. Iskazana je i dvosmjerna zabrinutost u NP Triglav za koji postoje indicije o pre posjećenosti te iskazana mišljenja o potrebi restrikcije broja posjetitelja. Iz penjačke perspektive, slovenske kolege se slažu da su popularna penjališta u NP pre posjećena, smjerovi postaju skliski, a tu je i problem s parkiranjem. Uz to, otvaranje novih smjerova na penjalištima postaje sve veći izazov.

U Češkoj je 16% teritorija zaštićeno. Postoji više razina zaštite, a u prve tri penjanje je zabranjeno. Ipak, važna područja za penjače dostupna su, ali putem vrlo kompliciranog sustava traženja godišnjih izuzeća (dozvola) od institucija države uz tehničke restrikcije poput zabrane korištenja magnezija pri penjanju.

Sa sličnom situacijiom nose se i Mađari. Također trebaju tražiti dozvole u svoja tri velika nacionalna parka uz vrlo kompliciranu administraciju. Od 120 penjačkih područja u zemlji 40 su otvorena, 40 uz dozvolu i 40 potpuno zatvorena. 23% teritorija nalazi ze pod nekim od stupnjeva zaštite prirode.

Prijatelji iz Slovačke štite nekim od postojećih pet stupnjeva zaštite 25% svoje zemlje. U prva tri stupnja, isto kao i kod Čeha, penjanje je zabranjeno! Postoji sličan administrativno kompliciran sustav traženja posobne dozvole kao kod Čeha i Mađara no za razliku od istih gdje je proces besplatan, u Slovačkoj se dozvola „masno“ naplaćuje. Uz penjačke aktivnosti, potrebna je stalna pažnja saveza i lobiranje po pitanju planinskog skijana te izvedbe svih grana planinarstva u NP Visoke Tatre. Što se tiče dozvola, Slovaci u pravilu nemaju problema s lokalnim vlastima no izazovna je činjenica da te dozvole moraju potvrditi centralne vlasti. Jedna od posljedica ne konzistentnosti je istrošenost nekih penjačkih područja i problemi s prevelikom posjećenosti i infrastrukturom podrške.

Situacija u Hrvatskoj je, u odnosu na brojne partnere, poprilično zadovoljavajuća s 37% zemlje u nekom stupnju zaštite prirode u kojima zabrana penjanja postoji samo u najvišem stupnju dok su sva druga važna penjačka područja otvorena za penjanje uz stalnu pažnju i suradnju s institucijama. Ipak, nije bilo moguće ne spomenuti da je i naša Paklenica već sada u nekim periodima pre-posjećena penjačima te da neki od važnih smjerova postaju skliski.

Radna skupina donijela je dva zaključka čiju će moguću primjenu ispitati pri vodstvima svojih saveza, a to su smanjenje razine zabrana na područjima od važnosti za penjače i planinare uz preuzimanje dijela tereta za upravljanje tim područjima. Kako bi se mogli ispravno educirati i postaviti standard, predlaže se formiranje UIAA protokola o upravljanju penjačkim područjima.