Nepoznato o poznatom: Bezimeni vrh

nedjelja, 03.11.2024.

Unatoč činjenici da je hrvatski alpinizam u godinama do 1971. počeo napredovati, a o čemu svjedoče uspješni pohodi na, primjerice, Kilimanjaro i Ararat, sve 5-tisućnjaci, hrvatske ekspedicije u Himalaju nije bilo. Doživjeti i vidjeti svojim očima Himalaje te se popeti na neki od vrhova najvišeg gorja svijeta, želja je gotovo svakog planinara. Među tim planinarima našao se i dr. Željko Poljak. Kako tada nije postojala ta snaga i iskustvo među hrvatskim planinarima za organiziranjem vlastite ekspedicije, dr. Poljak pridružuje se pohodu Himalajom ekspediciji internacionalnog karaktera. Organizirana po pukovniku Jamesu Robertsu u područje Annapurne imala je za zadatak upoznati sudionike s Himalajama, pružiti im mogućnost uspona na neki 5-tisućnjak te ujedno prikazati najviši domet himalajske ekspedicijske organizacije.

Kompletnu opremu (osim odjeće) osigurao je organizator, pružajući pritom maksimalnu udobnost. Po tri nosača i jedan kvalificirani vodič iz plemena Šerpa bio je pridodan svakom sudioniku i o njemu se brinuo sve do te mjere da ga je osiguravao i s njim se u navezu penjao na vrh. Ukupno je bilo angažirano 56 nosača, 16 Šerpa i kuhinjsko osoblje. Zajedno s planinarima bilo je stotinjak ljudi. Osigurana je bila i penjačka oprema, svakome po dvije vreće za spavanje, madraci od spužvaste gume i kvalitetni šatori s dvostrukim krovom. Hrana je bila izvrsna i u dovoljnoj količini, a pripremali su je Šerpe čak 4 puta dnevno i to po želji servirali u šatore.

U cijenu putnog troška od 3150 bivših njemačkih maraka bili su uračunati troškovi transporta, pansiona, opreme, Šerpi, nosača, kružno putovanje Nepalom i Indijom uz razne atraktivne programe.

Putovanje je počelo vlakom od Münchena, 21. listopada, potom avionom za Frankfurt te letom iznad Alpi, Rima, Kaira i Crvenog mora preko Delhija i Benaresa (Indija). Nastavilo se kroz Kathmandu, glavnim gradom Nepala, do improviziranog aerodroma na podnožju Annapurne (Pokhara) gdje let i završava 26. listopada. Putovanje je dalje nastavljeno pješice uz pomoć Šerpi.

Ovdje ističemo zgodu Bavarca Hansa (naglašava dr. Poljak da se radi o pravoj ljudeskari) koji se pored rijeke smješkao ostalima, čekajući da vidi kako će ga jedan mali, 50 kg težine, Šerpa prenijeti preko vode. Na iznenađenje njegovo za čas je bio na Šerpinim leđima. Na pola rijeke Hans je skočio s leđa Šerpe u vodu, natovario ga na svoja leđa i iznesao na drugu obalu uz objašnjenje: „Pa i Šerpa je planinar, a mi planinari moramo biti solidarni; do pola rijeke on mene, a dalje ja njega. Osim toga, zar mogu gledati kako se taj patuljak muči?“

I još jedna zanimljivost, svaki Šerpa ima dva imena. Tako se Šerpa dr. Poljaka zvao Pemba što znači subota, prema danu rođenja, a drugo je nadimak koji daje majka u prvoj godini života obično od milja.

Početkom studenog počinje svladavanje ozbiljnijih uspona i prvih noći u snijegu. Postavljen je i drugi visinski logor na visini od 4650 m.

Već oko 4 sata, 3. studenog, u punoj spremi bili su spremni za pokret i uspon na vrh Mardi. Vrijeme je bilo loše i padao je snijeg. Na prebrojavanju ih je samo sedam, od kojih je jedna žena. Krenuli su blagim usponom koji je kasnije postajao sve strmiji. Kretanje kroz snijeg i rijedak zrak rezultirali su sve dužim i češćim odmorima.

Svjestan da najteže tek dolazi i da neće moći držati korak s mlađim penjačima koji su u punoj kondiciji odmicali u mraku i u visinu, dr. Poljak objašnjava rezervni plan Pembi.

Odlučio je da se vrate malo nizbrdo i zatim skrenu oštro desno u smjeru vrha kojeg je još jučer izabrao, a nalazio se oko 300 m niže od Mardija, u istom grebenu. I nije imao imena. Nakon otprilike tri sata uspona konačno su stigli na vrh na kojemu je visinomjer odbrojio nešto više od 5100 m. Bio je to Bezimeni vrh dr. Poljaka, kojemu je sam dao to ime. Označio ga je zabadanjem cepina na kojega je pričvrstio zastavicu tadašnje SR Hrvatske. Sam vrh imao je mjesta samo za jednu nogu, oblik mu je bio poput šiljka prekrivenog snježnom kapom. Radosti na vrhu nije bilo kraja.

Po povratku u logor saznali su da je grupa koja je krenula na Mardi morala odustati od uspona zbog lošeg vremena, shvativši tako da je jedino on postigao sportski uspjeh.

I nakon mjeseca dana od povratka s Himalaja, dr. Željko Poljak ističe kako najsnažniji dojam na njega nisu usponi ni pogledi na hladnu i mrtvu prirodu već će mu u sjećanju i duboko u srcu ostati – Šerpe. Ti dragi, požrtvovni i veseli ljudi kojima je najveća radost da učine nekome dobro djelo. Zanimljivo je još i to da je u mnogima od njih dublji dojam ostavio doživljaj džungle nego planine.
Na planine prekrivene vječnim snijegom i ledom su navikli no džungla je njih bila nešto sasvim novo.

Izvor: Naše planine, 1971/11-12