Neoznato o poznatom: Hrvatski planinar

ponedjeljak, 03.06.2024.

Prošlo je 126 godina otkako je na prvim stranicama prvoga broja „Hrvatskog planinara“, 1. lipnja 1898., predstavljena svrha izdavanja ovog mjesečnog društvenog glasila kojim će se pobuđivati briga za hrvatsko planinarstvo.

Njegovo izdavanje potaknuo je književnik i sveučilišni profesor Franjo Marković na glavnoj skupštini HPD-a, 23. travnja 1898., a jedan od poticaja je bila i činjenica da je u Ljubljani, tri godine prije, počeo izlaziti „Planinski vestnik“ kao glasilo Planinske zveze Slovenije i da je taj časopis u ono doba bio određeni uzor „Hrvatskom planinaru“.

Osmišljeno je da će se u tom društvenom listu opisivati naše gore i planine, izleti na visoke vrhove s kojih će se čitateljima ukazivati na ljepote domovine, davati na pozornost flori i fauni, donositi životopise domaćih i stranih poznatih planinara, pratiti rad i drugih planinarskih društava, prikupljati planinarska građa, obogatiti duh uzvišenim idejama o planinarstvu te tako razvijati domoljublje.

Za prvog i odgovornog urednika Upravni odbor je na toj Skupštini izabrao tada odbornika i već iskusnog publicista Dragutina Hirca. Istodobno je odlučeno da će se prvi broj tiskati u 1000 primjeraka.

Za istaknuti je da su članke u časopisu “Hrvatski planinar” objavili brojni najugledniji prirodoslovci i književnici onoga doba, primjerice: Andrija Mohorovičić, Dragutin Hirc, Franjo Marković, Oton Kučera, Hinko Hranilović, Branko Šenoa, Bude Budisavljević, Ljudevit Rossi, itd. Tiskano je tada i niz vrijednih stručnih članaka koji se i danas citiraju u stručnim publikacijama kada se govori o geografiji, botanici, geologiji, meteorologiji i drugim znanstvenim disciplinama u Hrvatskoj.

U vrijeme kada su se istraživale nepoznate planine Hrvatske, „Hrvatskim planinarom“ kolao je znanstveno-popularni stil jer su se upravo ovdje mogli saznati svi rezultati istraživačkih pothvata. Nadalje, prirodoslovci i književnici iznosili su u njemu svoje viđenje planinarstva.

Prve godine izdavanja donosile su i određene poteškoće tako da je bilo razdoblja i kad je izlazio kao dvomjesečnik. U to doba sama tehnologija tiska i distribucije je bila skromnija nego danas stoga treba cijeniti izuzetan napor planinara da se ovakav časopis održi i kasnije postane prava riznica i arhiv planinarske riječi, pisani trag o pokretu hrvatskog planinarstva.

Bilo je tu uspona i padova, ratnih i poratnih godina privremeno se i ugasio, a od 1910. do 1913. izlazio je pod naslovom „Planinarski vjesnik“ na stranicama „Obzorova“ književnog priloga „Vienac“ te je od 1949. do 1992. nosio ime „Naše planine“.

Pored Dragutina Hirca kao prvog urednika časopisa, upoznajmo se i s ostalim vrsnim poznavateljima planina koji su iz redova znanstvenika, književnika i prosvjetnih djelatnika, a naročito zbog svoje sklonosti pisanju, odabirani za urednike. Stoga nastavimo niz Vjekoslavom Novotnijem, Josipom Pasarićem, dr. Josipom Poljakom, dr. Antom Cividinijem, prof. dr. Franom Kušanom, Ivanom Rengjeom, Petrom Lučićem Rokijem, prof. dr. Željkom Poljakom i zaustavimo se s Alanom Čaplarom.

Časopis je do danas uvelike utjecao na razvoj hrvatske planinarske književnosti i na razvitak hrvatskog planinarstva, alpinizma i speleologije, kao djelatnosti tjelesne kulture.

Svoju opstojnost „Hrvatski planinar“ kao časopis može zahvaliti brojnim suradnicima, volonterima koji pišu s mnogo ljubavi i zanosa, koji nisu bili profesionalni novinari ni lektori, već su ga stvarali istinski zaljubljenici u planine i planinarstvo.

Izvor:
HP 1898 01, HP 2008 06