Hrvatska alpinistička ekspedicija u Patagoniju

srijeda, 03.04.2024.

Uz 150. obljetnicu organiziranog planinarstva u Hrvatskoj

Patagonija je pojam koji svakog penjača asocira na nešto praktički nedostižno. Uvijeni tornjevi granita i leda u zemlji konstantnih oluja, igralište na kraju svijeta rezervirano samo za najbolje alpiniste – tako izgleda uobičajeno viđenje toga područja u našoj penjačkoj zajednici. Takva reputacija nije nastala slučajno: Patagonija nipošto nije mjesto gdje se mogu naći pristupačni alpinistički usponi, ali znatan dio te mističnosti i zloglasnosti proizlazi iz jednostavne činjenice što nitko iz Hrvatske dosada nije tamo penjački djelovao ni ostvario zapaženiji alpinistički uspon. Sve što o Patagoniji znamo, saznajemo iz filmova, knjiga i alpinističkih news portala, a njih pišu i snimaju svjetski poznati alpinisti!

Bi li tamo imali što tražiti obični smrtnici poput nas, pitanje je koje nas sve kopka. Odgovore bismo rado saznali iz prve ruke.

Kad je Boris Čujić spomenuo da se bliži 150. obljetnica organiziranog planinarstva u Hrvatskoj i da bismo za tu prigodu mogli organizirati neku zanimljivu ekspediciju, Patagonija se nametnula kao očit izbor. Plan je nastao – gdje drugdje nego kod Dinka u Paklenici, nakon uobičajenoga penjačkog dana, a tim se formirao instantno – ekipa prisutna na večeri i njihovi redoviti penjački partneri.

Za takve je akcije presudno imati partnere u navezu koji su zajedno proveli jako mnogo dana u velikim stijenama i planinama. Tako je formiran naš sedmeročlani tim. Bilo je to šaroliko društvo penjača iz Varaždina, Zagreba, Rijeke i Pule, raznih životnih dobi, ali dovoljne razine iskustva za suočavanje s ozbiljnim organizacijskim i penjačkim izazovima. HPS je prihvatio inicijativu i plan ekspedicije, priredili smo sve što je potrebno te smo sredinom siječnja ove godine krenuli na put u daleku Patagoniju.

Koliko je Patagonija zapravo daleko i zašto je tako poznata u alpinističkoj zajednici? Riječ je o veoma prostranom području na krajnjem jugu Južne Amerike, koje dijele Argentina i Čile, od rijeka Barrancas i Colorado na sjeveru do najjužnije točke kontinenta u Ognjenoj Zemlji. Većinu toga područja čine beskrajne ravnice, no na zapadu iz stepe dramatično izbijaju Ande. U Patagoniji Ande ne dosežu impozantne visine; najpoznatiji vrhovi visoki su tek 3400 metara. Međutim, ono što desetljećima privlači alpiniste iz cijelog svijeta jesu surovi oblici tih planina – vertikalni granitni tornjevi s tisuću metara visokim stijenama, nerijetko okovani u led što ga nalijepe olujni vjetrovi koji tjednima pušu bez prestanka. Budući da se Patagonija nalazi na razmjerno uskom komadu kopna između Tihog i Atlanskog oceana, daleko na jugu, gdje se osjeća i utjecaj Južnog oceana oko Antarktike, to područje ima klimu jedinstvenu po čestim i naizgled neprestanim olujama i jakim vjetrovima. Udaljenost od civilizacije, teški vremenski uvjeti i krajnje zahtjevne planine dale su Patagoniji mitski status, a sama ljepota stijena i penjačka kvaliteta smjerova čine ih osobito privlačnima za sve naraštaje alpinista. Mnogo je tu impozantnih vrhova, a najpoznatiji su i poviješću najbogatiji Cerro Torre i Cerro Fitzroy u blizini gradića El Chaltena te Torres del Paine u istoimenom nacionalnom parku.

Upravo je gradić El Chalten bio naša baza. Do njega smo stigli nakon dva dana putovanja. Kao najbolje ishodište za uspone u masivima Cerro Torre i Fitzroy, nekadašnje selo na kraju svijeta razvilo se u pravi turistički centar, s mnoštvom hostela, hotela, restorana, kafića, dućana te stotinama planinara i penjača iz cijelog svijeta. Nije to više netaknuta divljina o kojoj su pisali pioniri patagonijskog alpinizma. Ali gubitak romantičnosti doživljaja dobitak je na komforu i logističkoj jednostavnosti – Chalten ima sve što penjaču treba da na miru čeka sljedeći prozor dobrog vremena i pošteno obnovi svoje snage nakon povratka iz planina.

A dobrog smo se vremena stvarno načekali! Znali smo da je vrijeme u Patagoniji uglavnom loše, ali ništa vas ne može pripremiti na tako uporan i jak vjetar. Nalik na našu buru, onu u veljači, ali koja puše tjednima, svaki dan, od jutra do mraka, bez prestanka. U planinama bude popraćena i snijegom. U takvim bi se uvjetima bilo suludo penjati. Srećom, u dolini Chaltena padaline su rjeđe, pa smo uspijevali dane iskoristiti za sportske aktivnosti. Okolica gradića obiluje sportskim penjalištima, boulderima i mogućnostima za kraća planinarenja na niže vrhove, tako da nije bilo opasnosti da »zahrđamo«.

Navečer, kad konačno padne mrak, a to je na dalekom jugu u vrhuncu ljeta tek oko 22:30, većina se penjača okuplja u Frescu. Slovenci, Francuzi, Amerikanci, Hrvati... Patagonijski veterani i oni koji su ovdje prvi put, svi zajedno čekaju da oluja prođe i dogovaraju sutrašnje penjanje. Posebna atmosfera!

Iako je »bura« svakodnevno dosezala brzinu od stotinu kilometara na sat, vrijeme u Chaltenu ipak prođe brzo i ugodno, a nakon tjedan dana čekanja ukazao se konačno prvi prozor dobrog vremena. Jedan dan savršenog vremena i dva dana prihvatljivog vremena u prognozi značila su da je vrijeme za akciju! U skladu s predviđenim trajanjem dobrog vremena, kao prvi cilj odabrali smo dva vrha u dolini Cerro Torre čije 400-metarske stijene omogućuju idealan uvod u patagonijski penjački svijet. Ivek, Škalec, Marko i ja naumili smo na Aguja de la Medialuna, a Čuja, Elvin i Čorko na El Mocho. Vrhovi su jedan pored drugoga, nalaze se ispod legendarnog Cerro Torrea, a do se njih pristupa s lokacije Niponino, pogodne za postavljanje šatora. Iz Chaltena do Niponina potreban je jedan cijeli dan pristupa, nekih 20-ak kilometara hoda s ruksacima od 20 kilograma, preko nabujale rijeke, ledenjaka, kršljivih morena i sipara. Prava pustolovina! Prvotni je plan bio da na pristup do Niponina krenemo dan prije, po lošem vremenu, kako bismo se mogli početi penjati sljedeći dan, kad bude najbolje vrijeme. Bili smo već spremni za polazak, no u posljednji trenutak zaključujemo da nije baš blistava ideja dan prije penjanja hodati osam sati po olujnom vjetru i kiši. Prognoza ionako predviđa tri lijepa dana; jedan možemo provesti na pristupu! Tako smo na put prema Niponinu ipak nakanili krenuti dan poslije, u dobrom društvu slovenskih i francuskih penjačkih kolega. Bio je to prvi dan prognoziranoga lijepog vremena otkad smo došli. Konačno smo prvi put trebali izbliza vidjeti planine koje napamet znamo s fotografija – već smo samo zbog toga bili motivirani do neba! Međutim, ujutro, kad smo trebali krenuti na uspon, doživjeli smo teško razočaranje – suprotno svim prognozama, probudili su nas magla, kiša i vjetar. Krenuli smo prema stijeni u nadi da će se uvjeti popraviti, ali uzalud. U novom izdanju prognoze rasplinula su se sva obećanja o dobrom vremenu, pa smo teške duše krenuli na dug put natrag u Chalten. Tješili smo se da je to sastavni dio pravoga patagonijskog doživljaja, ali bila je to slaba utjeha.

Ponovno su slijedili dani s olujnim vjetrom, ali i s kišom. Borisu, Elvinu i Čorku isteklo je vrijeme i morali su se vratiti kući. Ostali smo Ivan, Marko, Škalec i ja. Održavali smo formu na stijenama u dolini i nakon tjedan dana dočekali novu priliku. Ovaj nam je put prognoza dala naslutiti da imamo jedan poludobar dan za pristup, jedan dobar dan za penjanje i jedan poludobar za silazak. Ponovno smo krenuli u Niponino, gdje smo strateški bili ostavili nešto opreme da nam sljedeći put pristup bude lakši. Novi je plan bio ispenjati predivni Aguja Saint-Exupery, ali morali smo ponovno razmisliti kad smo iz kampa vidjeli da je oluja dan prije prekrila stijenu debelim slojem novoga snijega! Ipak ćemo riješiti dugove – Ivek i Škalec uputit će se na El Mocho, a Marko i ja na Aguja de la Medialuna.

Ovaj smo put imali više sreće i došli smo u prvi doticaj s patagonijskom stijenom. Nema se što više reći nego da su glasine opravdane: Patagonija je penjački raj... kada vrijeme surađuje!

Vrijeme je ovaj put odlučilo surađivati do samoga kraja uspona, kad se nebo naglo zacrnilo, vjetar podignuo i snijeg počeo padati samo stotinjak metara od našeg vrha. Bili smo samo 50 metara od vrha, ali procijenili smo da je izlazak na vršni greben u takvim uvjetima previše riskantan te smo se počeli spuštati po užetu dok vjetar još nije za to bio previše jak. Ivek i Škalec bili su taman dovoljno zaklonjeniji da su uspjeli ispenjati svoju stijenu do vrha prije nego što su krenuli u silazak. Nakon povratka u Chalten nagradili smo se nikad finijim burgerom.

Do kraja svojeg boravka u Patagoniji imali smo još jednu priliku za odlazak u planine. Budući da su bila samo 24 sata dobrog vremena između dviju oluja, odabrali smo vrh Aguja de l’S u masivu Fitzroy. Vrh s najkraćim pristupom, jedan od rijetkih koji su izvedivi u jednom danu iz grada i natrag – jedina opcija kad je na raspolaganju samo jedan dan dobrog vremena. Najkraći pristup znači šest sati brzog hoda i 2000 metara visinske razlike, što bi bilo gdje u Alpama bio jedan od najduljih! Ali penjanje u Patagoniji očito zahtijeva skok na svaku pruženu priliku i brzinu u izvedbi. Krenuli smo iz Chaltena u 3 sata ujutro, pošto je dan prije kiša padala do 22 sata. Kiša u Chaltenu znači snijeg u planinama. S prvim smo svjetlom vidjeli da je smjer prekriven novim snijegom, ali smo unatoč tome odlučili probati, pa dokle došli – došli. Smjer ipak nije tako težak, 450 metara maksimalne težine 6a, pa smo vjerovali da ćemo se moći penjati čisteći snijeg s hvatišta. Tako je nekako i izgledalo – smjer koji je inače razmjerno pristupačan, zatekli smo u zahtjevnim uvjetima: ili su pukotine bile pune snijega, ili je curjela voda. Ali konačno je bilo toplo i sunčano, a tu i tamo našla se i neka dužina koja je bila suha. Te su bile pravi gušt za penjanje! Takvo penjanje, na takvoj stijeni, u takvom ambijentu, to je scena iz snova!

Predvrh su nam neki oblaci i hladni vjetar htjeli pokvariti dan, ali nisu uspjeli. Nakon gotovo četiri tjedna borbe s uvjetima stajali smo sva četvorica na patagonijskom vrhu usred masiva Fitzroy! Doduše, ne istovremeno, nego jedan po jedan, jer je vrh suviše uzak i šiljast da bi mogao primiti više od jedne osobe. Trenutak i mjesto za pamćenje, ponovilo se još tisuću puta!

Na silasku nas je, naravno, prala kiša iz nove oluje te smo se vratili u Chalten nakon neprekidna 22 sata u pogonu. Bili smo preumorni za burger, ali sutradan smo se počastili argentinskim steakom.

Time je završio naš četverotjedni boravak u Patagoniji. Vrijeme nas definitivno nije mazilo, bilo je loše čak i za patagonijske standarde. Uvjeti su bili dobri prije nego što smo došli i popravili su se na dan kad smo krenuli doma. Jednostavno smo kupili aviokarte u krivom terminu, ali to se ne može predvidjeti. Unatoč tome, uspjeli smo ispenjati najviše što je u tim zahtjevnim uvjetima bilo moguće, vidjeli smo prelijepe planine i doživjeli prvorazredne pustolovine. I ono bitno: naučili smo sve što treba znati kad sljedeći put dođemo – a vratit ćemo se!

Članovi ekspedicije

• Boris Čujić, PDS Velebit
• Igor Čorko, PD Ravna Gora (AO Varaždin)
• Ivan Vitez, PD Ravna Gora (AO Varaždin)
• Siniša Škalec, PD Ravna Gora (AO Varaždin)
• Elvin Sindičić, Riječki alpinistički klub
• Marko Buljan, Riječki alpinistički klub, Alpinistički klub Put
• Marko Kalčić, PD Glas Istre

Ispenjani smjerovi

• Aguja de l’S – Cara Este (6a, 30°, 450 m) – Ivan Vitez, Marko Buljan, Marko Kalčić i Siniša Škalec
• El Mocho – Frader Pisafe (6c+, 400 m) – Ivan Vitez i Siniša Škalec
• Aguja de la Medialuna – Rubio y azul (6c, 350 m) – Marko Buljan i Marko Kalčić – odustali 50 m ispod vrha zbog loših uvjeta
• Paredon de los condores – Sextuple (7a, 150 m) – Ivan Vitez, Marko Buljan, Marko Kalčić i Siniša Škalec
• Paredon de los condores – Maia (6c A0, 150 m) – Marko Buljan i Marko Kalčić

Hvala na potpori

• Hrvatski planinarski savez
• Plodine
• Rio projekti
• Riječki sportski savez
• JGL
• Dogma nekretnine
• Iglu šport
• Garmin
• Općina Medulin
• Dogma socks
• Radni sati

Napisao: Marko Buljan