Izvještaj s kampa UIAA Youth Ice Climbing Camp, Guillestre, Francuska 2024.

subota, 09.03.2024.

Od 11. - 17. veljače 2024.godine održavao se je kamp UIAA Youth Ice Climbing Camp u Guillestreu, (Francuska). Iz Hrvatske je krenulo 3 perspektivna mladića: Mislav Maleković, Florijan Tuđa i Gregor Grga Cipek. Dojmove pročitajte u nastavku, a standardno Komisiji za alpinizam pri HPS-u hvala na sufinanciranju ovako lijepog i vrijednog projekta.

Florijan Tuđa:

Skupljam dvojicu penjača koje ne poznajem i skupa se vozimo za Guillestre, malo selo u Francuskoj koji kilometar južnije od Briançona. Nas trojica se upoznajemo, trpamo opremu u gepek te se uputimo prema Francuskoj. Izmjenjujemo se u

vožnji te lakoćom prelazimo Italiju i dolazimo u hostel, gdje nas dočekaju umirovljenici koji lagano đuskaju uz zvuk harmonike, dosta drugačiji od onog na koji smo navikli u Hrvatskoj. Grga koji zna Francuski, vještina koja će se pokazati dosta korisnom ovaj tjedan, nam nabavlja ključ sobe i sva trojica lagano zaspimo dok penzići plešu. Budimo se na vrijeme za večeru i hostel je već krcat ljudima. U brifing sobi, u kojoj se svih 60-ak sudionika kampa nalazi svaku večer, dobivamo upute kako sva trojica sutradan idemo na penjalište Aigcillas, komad stijene na koji je umjetno dovedena voda kako bi se zamrzla i napravila ledeno penjalište.

Sutradan se budimo ok 7, doručkujemo, sjedamo u auto te nakon 20ak minuta vožnje dolazimo do Aigcillas-a. Vadimo opremu iz auta i uzbuđeno hodamo do penjališta gledajući prvi led koji ćemo penjati. Francuzi nam pokazuju kako je prošle godine bilo puno vise leda za penjanje i kako su ove godine ovdje slabiji uvjeti no ja se ne mogu žaliti da je premalo leda. Dok organizatori bacaju užad sa spitanih sidrišta iznad, ja uzimam cepin dolazim do leda te nadobudno udaram led prvi put. Cepin mi se odbija od leda, koji se zauzvrat raspršuje u lice. Nakon par minuta vodiči nas skupljaju te postavljaju naše cepine horizontalno po ledu pri tome nam objašnjavaju kako se udara led te kratko isprobavamo prečkanje po ledu korištenjem 10ak fiksnih cepina, čim smo malo ulovili postavljanje dereza u led privezujemo se i počinjemo s penjanjem ledenih sportića. Sve smjerove taj dan penjali smo na top rope, no neke smo šraubali kako malo dobili osjećaj stavljanja osiguranja u led. Mislav i ja popeli smo nekih 7-8 smjerova.

U utorak penjemo Torrent du Vallon des Pelouses s oko sat vremena pristupa, vodič Max penje 30ak metara slapa te s njega baca 4 linije za penjanje na top rope. Lijevu s prečkanjem na led koji visi, dvije u sredini koje idu po 20-ak metara vertikalnog stupa i desnu koja ima dijelove mix penjanja. Ovo je bilo dosta teže od prvog dana, većinom zbog duljina vertikale, dan ranije ipak nismo penjali takve vertikale s manje mjesta za odmor. Fenomenalan dan na fantastičnoj lokaciji završavamo nešto ranije zbog odstupa.

U srijedu Grga i ja penjemo Freissinieres, dok Mislav ide na mix penjalište Malif. Uz malo razočaranje što ne penjemo dužince dolazimo na lokaciju. Na Freissinieres nalazi se metalni toranj s kojega se pušta voda koja formira led za penjanje, na samom tornju postoje točke za ukopčavanje, pomoću njih se može postavljati smjer, ali ne baš kao u dužincu jer se ne postavljaju šraube već se kopčaš u postavljena osiguranja. Pošto 3 dan penjemo sportiće danas imamo malo više muda te postavljamo smjerove, penjemo s jednim cepinom, samo s jednom rukom i slične tehnike kako bi što bolje naučili postavljati dereze u led. Grga u jednom trenutku penje i s jednom derezom no ubrzo se vraća na obje.

Četvrtak ujutro i konačno idemo na dužinac. Ujutro doručkujemo, kao podmazani sat režemo kobasice za doručak i slažemo sendviče od baguettea dostupnih u hostelu i točimo čajeve u termosice. Svi su znali svoju ulogu i spremanje ujutro trajalo je minimalno. Vozimo se preko pola sata do St. Verana. Započinjemo pristup od 30ak minuta s vodičem i navezom od 3 grka koji danas penju s nama. Ostavljamo ruksake ispod slapa jer se ponovo vraćamo na tu lokaciju. Dolaskom pod slap u zraku je strahopoštovanje prema komadu leda iznad nas. Grga kreće u prvu dužinu, polako i sigurno postavlja osiguranja uz savjete vodiča Maxa. Uspješno ju savladava te Mislav i ja krećemo za njim, Max se Petzl ASAP-om (ako sam dobro zapamtio) kopča na naše uže i brzo me pretiče te me s Grgom dočeka na štandu. Kraj nas štand rade Grci te se biraju kandidati za vođenje sljedeće dužine. Gledajući led iznad sebe priznajem da mi je sljedeći cug na granici mogućnosti te da ne bih vodio ako ne moram, to se kasnije pokazala kao dobra odluka. Mislav kreće s novim cugom paralelno s grkom na čiju je brzinu tijekom penjanja imao podosta komentara. Nestrpljivo prolazi nešto težim

dijelom nego Grci, dok Grga Maxu na francuski prevodi ljepote naših psovki koje Mislav glasno ostavlja u ledu. Mislav svladava dužinu i vrijeme je za Grgu i mene. Grga ide prvi, ja ga pratim, u vertikala trga komad koji se odbija ispred mojih očiju i udara mi u lice, dosta neugodno. Nastavljam penjati koristeći rječnik sličan Mislavu na istoj dionici, poprilično umoran dolazim do neke veće šupljine u ledu koju zaglavljujem ruku tu se malo odmaram, skidam šraubu te ponovo primam cepin i nastavljam penjati. Bol u listovima se povećava te pokušavam što brže izaći iz te patnje i naravno počinjem raditi greške. Zbog brzine loše postavljam noge te mi obje izlete i nakratko ostajem samo na dobro postavljenim cepinima zabijajući noge gdjegod. Nakon stabilizacije i par većih udisaja nastavljam još 2-3 m te izlazim iz vertikale do police na kojoj su Grci štandali, pokazuju prstima na lice i nešto mi govore no premoren sam da ih išta razumijem. Popnem sljedeći nezahtjevni skok i dolazim do štanda na kojem su Grga, Mislav i Max te mi oni objašnjavaju da imam krvi na licu od onog leda koji je pao maloprije, ništa ozbiljno pošto ni sam nisam shvatio no dosta dobra uspomena na ovaj uspon. Nakon 10-ak minuta odmora na štandu krećem voditi zadnju dužinu koja je nedvojbeno najmanje zahtjevna te izlazim iz smjera. Na vrhu se skupljamo te započinjemo s odstupom na kojem Mislav školski demonstrira samozaustavljanje cepinima. Na ulazu u slap, Max nam pokazuje tehniku spuštanja ozlijeđenog penjača koji vodi te je prošao pola užeta. Nakon upijanja znanja odlazimo na zasluženo pivo na terasu kafića s kojeg puca pogled na stijenu i naš slap. Ispenjali smo smjer „Les curies de gauch“ u St. Veranu ocjene WI4

U petak ujutro budim se prehlađen i preskačem penjanje. Mislav i Grga odlaze na Malif, mix penjalište koje je Mislav već posjetio. Subotu ujutro momci imaju alpski start te oko pola 7 kreću prema penjalištu Ceillac gdje penju još 2 smjera težine WI3, Easy rider i Y de gauche. Njihovim povratkom u hostel spremamo auto te krećemo za Zagreb.

Sva trojica smo jako zadovoljni naučenim na ovom kampu te imamo samo dobre preporuke za penjače koji bi htjeli naučiti penjanje leda. Ovaj kamp idealan je za početnike kao i nešto iskusnije, dok će već izobraženim penjačima leda možda će biti previše penjanja kratkih smjerova. No iskustvo koji ljudi na ovom kampu imaju teško je pronaći u Hrvatskoj. Šteta je da se naša nacionalna zajednica ne bori za mjesta (Hrv ima 4 mjesta, a samo 3 su bila popunjena ove godine) u ovom kampu

koji je i sufinanciran od strane komisije za alpinizam, dok je još u startu sufinanciran od UIAA. Konkretno (2024.) kamp košta 300€ ( 50% je platila komisija za alpinizam), a sam put nas trojicu je još izašao oko 150€ po glavi. Taj iznos je bitno manji od noćenja na ovakvoj lokaciji u sezoni penjanja leda, no može se bitno povećati ako se sva zimska oprema kupuje neposredno prije kampa. Tehnička oprema može se posuditi iz oružarstva svakog društva. Nadam da će ovaj izvještaj uz priložene slike potaknuti mlađe alpiniste pripravnike da pohrle na ovaj kamp koji je to itekako zavrijedio.