Škola planinarskog skijanja Sadnighaus, 31. 01. do 4. 02. 2024.

srijeda, 14.02.2024.

Komisija za planinarsko skijanje HPS-a je od 31. siječnja do 4. veljače 2024. održala Školu planinarskog skijanja prema programu škole planinarskog skijanja Hrvatskog planinarskog saveza, na lokacijama Astentala. Ishodište je bila planinarska kuća Sadnighaus. U izvođenju škole sudjelovali su kao instruktori pročelnik Komisije za planinarsko skijanje, Tomislav Galić, zatim Vanja Starčević, kao asistent instruktorima Željko Žarak, te u operativnoj organizaciji škole Tihana Ratkajec.
Školu su pohađali i uspješno završili članovi planinarskih društava PDS Velebit, HPD Zagreb-Matica, HPD Željezničar, HPD Mosor i HPD MIV Varaždin, a imenom i prezimenom: Iva Marjanović, Kristijan Vrdoljak, Perica Zrnić, Nikola Prpić, Maja Resman, Nika Premuž, Marin Šilić i Tanja Potrebica te su stekli stručni naziv planinarski skijaš pripravnik. Sudionici škole su stigli u planinarsku kuću Sadnighaus u srijedu 31. siječnja oko 18.00 sati, smjestili se, večerali te se nastavilo s prvim večernjim predavanjem.

Prikaz održanog tečaja po danima

• Četvrtak, 01.02.2024.
  - Nika Premuž, HPD Željezničar
• Petak, 02.02.2024.
  - Iva Marjanović, PDS Velebit
  - Kristijan Vrdoljak, PDS Velebit
  - Emil Šadek, MIV Varaždin
• Subota, 03.02.2024.
  - Maja Resman, HPD Matica
• Nedjelja, 04.2024.
  - Tanja Potrebica, MIV Varaždin

Četvrtak 01.02.2024.

Iz pera Nike Premuž, članice HPD Željezničar

Prvoga dana naše škole turno skijanja instruktori su isplanirali uspon na Hilmsberg koji se nalazi na 2673 m nadmorske visine što je oko 800 m više od našeg ishodišta. Tura je započela od kuće Sadnighaus u kojoj smo bili smješteni na 1876m. Ovdje su do izražaja došle sve prednosti naše lokacije jer smo unatoč nedostatku snijega u cijeloj Austriji, turu započeli odmah na skijama.

Uspon je u početku bio blag te smo učili kako najefikasnije hodati na skijama po ravnim terenima. Nakon dva kilometra teren je postao strmiji te smo se počeli intenzivnije uspinjati. Uvjeti su bili dobri, hladno i oblačno, a snijeg tvrd s ledenom korom. Nešto prije vrha na skije smo stavili srenače kako bi nam uspon uz priječenje padine po tvrdom i korastom snijegu bio lakši. Na vrhu je puhao jak vjetar, te smo se zadržali samo onoliko koliko nam je trebalo da skinemo kože i pripremimo vezove i pancerice za spust.

Skijanje pri vrhu je bilo osrednje zbog ledene kore u snijegu, teren nije bio prestrm ni prezahtjevan tako da smo se svi uspješno spustili do srednjeg dijela ture gdje smo pričekali jedni druge. Ovdje su nas instruktori podijelili u dvije grupe u kojima smo tada izvodili lavinsku vježbu. Naša izvedba vježbe traganja zakopanih ruksaka s LPP-om nije bila nimalo sjajna te smo navečer na video analizi spomenute vježbe dobili naputke kako se poboljšati.

Nakon lavinske vježbe nastavili smo naš spust na skijama sve do polazišne točke kod kuće Sadnighaus. Turu bih ocjenila kao lijepu, zanimljivu i edukativnu, unatoč tome što snježni uvjeti nisu bili sjajni.

Petak 02.02.2024.

Iz pera Ive Marjanović, članice PDS Velebit

Drugi dan škole, u 8:45, okupljamo se ispred Sadnighausa u cjelovitom sastavu – 3 instruktora i 9 polaznika. Nakon početne provjere lavinskih primopredajnika, spuštamo se 20ak metara na stazu kojom planiramo započeti našu turu prema Rotwandecku. Nakon hoda po relativno ravnoj stazi, započinje uspon po strmoj padini. Stavljamo srenače i uz upute voditelja uvježbavamo kick-turn zavoje na strmom terenu. Dolazimo do kuće na Burgstalleralm-u na 2116 metara gdje radimo kratki predah uz topli čaj i fotografiranje. Nastavljamo s usponom u smjeru sedla Schobertoerl. Kod sedla skrećemo prema sjeveru i uspinjemo se najprije po položenom terenu do početka relativno širokog vršnog grebena te dostižemo naš cilj.

Na vrhu provodimo kraće vrijeme za pripremu za spust te odabir optimalne padine za spust. Uz pomoć karte procjenjujemo nagib padine te odabiremo manje strmu za početak našeg spusta. Većina prolazi spust bez većih problema i veći dio grupe s jednim od voditelja nastavlja prema dolini. Dvoje polaznika ostaje bliže vrhu uz pratnju dvoje voditelja. Jedan od polaznika, nažalost, na relativno blagom dijelu terena odmah nakon spusta s prve strme padine, u zavoju gubi ravnotežu te u padu ozljeđuje nogu. Po početnim bolovima jasno je da se radi o ozbiljnoj ozljedi, najvjerojatnije prijelomu potkoljenice. Dvoje voditelja pruža pomoć ozlijeđenom polazniku, dok polaznica provjerava mobilni signal i koordinate. Voditelj upućuje poziv Službi za spašavanje, potvrđujemo kako postoje uvjeti za spuštanje helikoptera te se utopljavamo sa svim slojevima koje imamo i čekamo dolazak pomoći. Helikopter je stigao 45 minuta nakon poziva te smo ga s olakšanjem dočekali. Medicinski tim uz pomoć naša dva instruktora smješta ozlijeđenog polaznika u helikopter Prije no što nastavljamo spust, dijelimo zalihe čaja i hrane kako bi se utoplili. Spust je otežan, radi snježne kore i sada već prisutnog fizičkog umora na kraju dana, ali i straha nakon viđene ozljede. No, uz sigurnu pratnju voditelja, spuštamo se u zalazak sunca i sretno stižemo do odredišta.

Većina grupe spustila se s Tomislavom te tijekom spusta provela drugu lavinsku vježbu.

Iz pera Kristijana Vrdoljaka, PDS Velebit

Nakon završnog uspona na greben koji se nastavlja na Rotwandeck, spust kreće strmom zaleđenom padinom gdje nam naš instruktor Tomislav objašnjava tehniku spuštanja "suhi list". Spuštamo se na polegnutu visoravan s blagim nagibom na kojoj se pojavljuje kora na površini snijega no nije preteška za skijanje.
Prilagođavam svoju tehniku skijanja tako da sam nešto više nagnut unazad kako mi skije ne bi upadale pod koru u zavojima te ujedno pokušavam lagano "poskočiti" ne bi li ih olakšao u zavojima.

Tomislav nam sakriva 2 LPP-a na lokaciji gdje radimo lavinsku vježbu. Prvog brzo pronalazimo, a za drugi nam je trebalo skoro 14 minuta jer smo napravili pogrešku spustivši se prenisko tako da nam je hodanje uzbrdo oduzelo dosta vremena. Naučili smo da LPP-u treba oko 2 sekunde da odredi udaljenost i lokaciju signala pa prema tome treba prilagoditi i brzinu kretanja.

Nakon što smo pronašli oba LPP-a i spasili oba skijaša, nastavljamo sa spustom. Spust pred nama je u jutarnjim satima bio nezgodan za uspon jer je bio zaleđen, a nagib je 35°. Strah od spuštanja nestaje kada sam shvatio da je snijeg ojužio tako da je bilo puno lakše skijati nego što sam pretpostavio.
Bolji skijaši među nama spuštaju se izmjenjujući brze zavoje, dok ostatak radi duge prečnice i okreće u zavoje na manje strmim dijelovima padine. Spuštamo se u dolinu i nakon kratke pauze nam ostaje samo kilometar do naše planinarske kuće. Cesta je pokrivena snijegom i nastavljamo odgurujući se štapovima i skijama u „cross country“ stilu. Dolazimo u smještaj, skidamo skijašku opremu te s guštom pijemo pivo i družimo se u „Skiraumu“ prije nastavka predavanja.

Iz pera Emila Šadeka, ozljeđeni polaznik, član MIV Varaždin

Krenuli smo na turu od kuće Sadnighaus na istok-sjeveroistok prema Mölltalu. Vremenski uvjeti su bili stabilni, slab vjetar, sunčano s pokojim oblačkom, dobra vidljivost, nije bilo hladno, snježni pokrivač kompaktan, ali na pojedinim mjestima su izbijala manja travnata područja.

Usprkos iscrpljenosti od proteklog dana, što je u dobrom dijelu bilo uzrokovano krivim odabirom odjeće (pretoplo), te neiskustvu skijanja van uređenih staza, bio sam spreman za turu i ovaj put odabrao odgovarajuću slojevitu odjeću što mi je omogućilo da skoro cijeli uspon svladam s grupom i na kraju stignem na vrh s minimalnim zaostatkom. Isto tako sam izostavio suvišnu tekućinu (termos od 0,8l je bio dovoljan) i time olakšao ranac za skoro 1 kg. Na osnovni sloj (basic-layer) sam stavio samo gore-tex jaknu, koju sam nakon nekih pola puta, kada je već i sunce bilo jače, a uspon strmiji skinuo i zamijenio laganom majicom. Osjećaj je bio drugačiji nego dan prije. Imao sam osjećaj kontrole i da mogu s grupom odraditi predviđeni uspon i vježbe.

Putem smo vježbali kick-turn i stavljanje srenača na skije na strmini i to mi nije predstavljalo veći problem. Shvatio sam da bi meni osobno odgovarale još malo kraće skije (korištene su bile unajmljenje i duljine su 166 cm), a ja imam iskustva samo s alpskim slalomskim skijama i koristim duljinu 158 cm uz radius 13m na moju visinu od 170 cm. To se pokazalo kod nekih malo težih okreta, a i na spustu dan prije, a i kasnije tog petka s težim posljedicama – neplaniranom vježbom spašavanja unesrećenog helikopterom.

Pri spustu, nešto nakon 13:30, tj. na početnoj strmini koja je bila većeg nagiba, na koji sam bio krenuo u posljednoj manjoj grupi u kojoj smo bili dvoje s još jednim instruktorom, primijetio sam da moja tehika i navika skijanja nisu dovoljno dobri za te uvjete. Nisam nikada skijao van uređene piste, s duljim i mekšim skijama i teretom na leđima. Spust niz prvu strminu je bio vrlo loš, samo odsklizavanje postrance te se nisam usudio krenuti u zavoje. Tek nakon dvije trećine padine sam se ohrabrio da počnem raditi zavoje. To sve zajedno me dosta iscrpilo pa došavši do kraja prve strminine, na zaravan, sam se opustio i pao pri manjoj brzini. Vez nije otpustio skiju i došlo je do rotacionog prijeloma obje potkoljenične kosti u desnoj nozi.

S nama je bio instruktor Vanja koji je i liječnik te on me uz pomoć ostalo dvoje iz grupe dobro zbrinuo i organizirao spašavanje helikopterom.

Podcjenio sam razliku skijanja prilikom spusta s mekšim turnim skijama s većim radijusom i skijanje van uređenih staza. To mi se osvetilo. U bolnici sam nakon operacije shvatio da su najjeftiniji dio opreme za turno skijanje – štake. Ali to je samo opcionalna oprema, bolje je bez nje!

Subota, 03.02.2024.

Iz pera polaznice Maje Resman, HPD Matica

Sunčana je i ugodna subota. Od danas imamo i dva pridružena člana, Tihanu i Marina, polaznike škole iz 2022. godine. Današnji je cilj vrh Stellkopf na 2851 m, te je pred nama i najveća visinska razlika za proći, 1000 metara. Uspon prolazi odlično, dan je sunčan i bez vjetra na početku ture.

Podno Stellkopfa radimo terensko mjerenje azimuta kompasom. Izmjerili smo azimut križa na Stellkopfu (jedno mjerenje) i jednog istaknutog vrha (tri mjerenja), te smo po povratku u dom na karti naučili kako se pomoću ta dva podatka ucrtavanjem smjerova na kartu može odrediti naš položaj u tom trenutku.

Do samog križa na Stellkopfu nismo stigli (osim instruktora Željka) jer je na posljednjoj dionici puhao jak vjetar a zadnja padina je bila strma i zaleđena. Opcija je bila da skije stavimo na ruksak i dereze na pancerice, no radi jakog vjetra koji je zanosio smo na kraju odustali.

Nakon kratkog odmora i terenske vježbe orijentacije, spust s podnožja Stellkopfa započeo je strmo, te smo po potrebi kod spusta primjenjivali tehniku 'suhog lista' ili priječenja padine koje su nam demonstrirane ranijih dana. Nakon prvog strmog dijela teren je postao lakši, a time i skijanje.

Otprilike na polovici spusta (oko 13h) odradili smo 3. lavinsku vježbu. Uvjeti su bili dobri, sunčano, dobra vidljivost i zavjetrina, a snijeg se zbog visokih temperatura pomalo topio. U vježbi je sudjelovalo 6 članova skupine. Instruktori Tomislav i Vanja zatrpali su jedan prijemnik i dva ruksaka, simulirajući tako 3 unesrećena u lavini. Nismo znali koliko je unesrećenih, ali smo znali područje lavine. Poučeni greškama prethodnih dana, pogotovo prebrzim spustom niz lavinsko područje, rasporedili smo se na pravilne razmake i usporili kretanje niz padinu. Prije toga smo simulirali poziv u pomoć. Sva 3 „unesrećena“ izvukli smo za manje od 7 minuta, poštujući sva pravila (skidanje skija i spuštanje na koljena na 3m od signala unesrećenog, izvođenje križa za utvrđivanje preciznog mjesta unesrećenog, označavanje mjesta unesrećenog obrnuto okrenutim štapom, spiralno sondiranje svakih 25 cm okomito na padinu, otkopavanje u slovo V).
Znatno smo popravili pogreške s prijašnjih vježbi na koje su nas instruktori uputili pokazujući videe naših prijašnjih iskopavanja, te je čitava skupina (prvi put u tri dana) radila vrlo složno i entuzijastično.

Nakon vježbe nastavljamo spust prema domu. Snijeg je otopljen zbog visokih temperatura i postaje težak. Padine nisu bile prestrme te svi uživamo u završnom spustu. Dan je bio jako lijep, sunčan, te smo zadovoljni dočekali zalazak sunca na terasi doma uz zasluženu zdravicu. Većini polaznika je tura na Stellkopf bila najljepša tura na školi.

Nedjelja 04.02.2024.

Iz pera polaznice Tanje Potrebice, MIV Varaždin

Polazimo ispred planinarske kuće Sadnighaus, 1876m u 9.15 sati prema vrhu Mohar, visine 2605m. S vrha se pružao prekrasan pogled na cijelu Goldberggruppu i Grossglockner. Sam uspon trajao je nešto manje od 3 sata. S obzirom da je bio prekrasan sunčan dan, skijanje i spuštanje s vrha, prema pl. kući, otežavao je mjestimično dubok i djelomično već otopljen snijeg. Unatoč tome, cijela grupa je odradila kompletnu turu bez ikakvih problema.

Hohe Tauern, Goldberggruppe
Polazišna točka Sadnighaus, 1876m
Visinska razlika, 729m, dužina ture: 7,5km, ukupno trajanje: cca 4,5 sati
U usponu na Mohar sudjelovali su: Perica Zrnić, Maja Resman, Kristijan Vrdoljak, Marin Šilić, Nika Premuž, Tanja Potrebica, Tihana Ratkajec, Marin Grgurev, Tomislav Galić, Vanja Starčević i Željko Žarak

Zahvaljujemo svim polaznicima na pisanju izvještaja i ustupljenim fotografijama, te Marinu Šiliću i Perici Zrniću na montiranim video materijalima.

Komisija za planinarsko skijanje, Tomislav Galić i Tihana Ratkajec