Intervju: Darko Berljak, predsjednik HPS-a

nedjelja, 21.01.2024.

U Hrvatskom planinaru br. 1/2024. objavljen je intervju s predsjednikom HPS-a Darkom Berljakom. U intervjuu Berljak govori o djelovanju Saveza, obilježavanju 150. obljetnice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, himalajskim iskustvima, izazovima upravljanja planinarskom infrastrukturom i drugim temama od šireg interesa za planinarsku javnost. Intervju koji je za Hrvatski planinar priredio Damir Šantek prenosimo u integralnom obliku.

Darko Berljak rođen je 1950. u Zagrebu gdje je i diplomirao na Fakultetu ekonomskih znanosti s radom iz planinskog turizma, dvadeset godina radio je u kemijskoj industriji na poslovima vanjske trgovine, sljedećih dvadeset i dvije bio je profesionalni glavni tajnik HPS-a, u mirovini je od 2019., a poslije je iste godine izabran za predsjednika Hrvatskog planinarskog saveza i danas je u drugom mandatu na toj funkciji.

Član je PDS-a Velebit iz Zagreba od 1973., ispenjao je preko 350 alpinističkih smjerova, položio 1974. ispit za naziv Alpinist, za alpinističkog instruktora i gorskog spašavatelja 1975., a još i danas je aktivan u toj Službi kao pročelnik jedne stanice HGSS-a. Bio je predsjednik Nastavnog vijeća i vođa škole prve generacije hrvatskih instruktora planinarskih specijalnosti na Fakultetu za fizičku kulturu 1979./1980., instruktor na školi za himalajske vodiče u Nepalu 1984. i vanjski suradnik Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, a bavio se turnim skijanjem, ski silazima, padobranskim jedrenjem i brdskim biciklizmom.

Bio je vođa mnogobrojnih zagrebačkih i hrvatskih alpinističkih ekspedicija na četiri kontinenta; u Himalaji vodio je njih 17, od toga 11 na osamtisućnjake uključujući dvije uspješne na Mount Everest sa sjeverne i južne strane, a na dvije slovenske ekspedicije u Nepalu bio je organizacijski vođa.

Od 1980. do danas obnašao je brojne dužnosti u HPS-u: pročelnik Komisije za alpinizam Planinarskog saveza Hrvatske, predsjednik Planinarskog saveza Zagreba, predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza, predstavnik Hrvatske na tridesetak skupština UIAA, EUMA, BMU i IKAR te sastanku nekoliko planinarskih saveza 2003. u EU parlamentu, član Komisije za ekspedicije UIAA, predstavnik HPS-a u Hrvatskom olimpijskom odboru u više mandata, volonterski tajnik te predsjednik Nadzornog odbora HGSS-a.

Od 1991. do 1995. bio je dragovoljac Domovinskog rata, pomoćnik zapovjednika Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske »Planinska satnija Velebit« i instruktor za specijalne postrojbe MUP-a i HV-a.

Održao je preko 500 predavanja u zemlji i inozemstvu s planinarskom tematikom. Član je uredništva »Hrvatskog planinara« 40 godina, članke je objavljivao u stranim planinarskim i alpinističkim časopisima, bio recenzent i urednik nekoliko knjiga, s planinarskim temama sudjelovao na konferencijama i simpozijima te napisao četiri knjige putopisa i o ekspedicijama u Himalaji.

Ekspedicije HPS-a koje je vodio dva puta su proglašene za najbolju ekipu godine u izboru Sportskih novosti, dva puta za poduhvate godine od HOO-a te jednom Ponosom Hrvatske, a osobno je nositelj Odlikovanja Reda Danice hrvatske, Državne nagrade za sport Franjo Bučar, Medalje grada Zagreba, Zahvalnice UIAA, Srebrnog znaka Planinske zveze Slovenije i Plakete HGSS, a od 2015. počasni je član Hrvatskog planinarskog saveza.

Ove godine obilježava se 150. obljetnica organiziranog planinarstva u Hrvatskoj. To je nešto čime se ne može podičiti dobar dio planinarskih organizacija u svijetu. Možete li kao predsjednik HPS-a objasniti značaj ove velike godišnjice koja će se obilježavati tijekom cijele 2024. godine.

Ne dobar dio, već točno 90% postojećih nacionalnih planinarskih saveza na svijetu nema ni približno tradiciju kao što je naša. Sama ta činjenica, čak da je i nisu pratili uzorni rezultati, treba nas ispuniti ponosom i samopoštovanjem, jer opstati 150 godina nije mala stvar. Značaj obilježavanja naše obljetnice nije u tome da od toga napravimo predstavu koja će biti sama sebi svrha ili da se na sve strane pravimo važni zbog te velike brojke, već da se još jednom prisjetimo i iskažemo dužno poštovanje našim osnivačima, ali i veliku zahvalnost svim generacijama planinara i naših prethodnika koji su, između ostalog pridonosili općoj dobrobiti kao društveno korisni volonteri te stvarali plemenitu i bogatu 150 godišnju povijest hrvatskog planinarstva.

S druge strane kao netko čiji je cijeli život vezan uz planine i putovanja možete li s nama podijeliti neke osobne trenutke značaja i pozicije HPS-a i općenito našeg planinarstva u svijetu.

Danas su u UIAA (Međunarodna penjačka i planinarska federacija) udružene 94 planinarske organizacije, od kojih je 69 nacionalnih saveza sa šest kontinenata. Bili smo deveti narod na svijetu kada smo u drugoj polovici devetnaestog stoljeća osnovali svoje Hrvatsko planinsko družtvo. Od tih devet društava, dva su se nakon nekog vremena ugasila, tako da su Hrvati (tada u sklopu Austro-Ugarske monarhije) bili u biranom društvu od Velike Britanije tada najveće svjetske sile do isključivo alpskih država Njemačke, Švicarske, Austrije, Italije i Francuske te smo s njima ispisali prve stranice povijesti organiziranog planinarstva. Osim kao dio te svjetske elite prvi smo imali organizirano planinarstvo u ovom dijelu Europe. Danas je u Hrvatskoj malo udruženja, institucija i zajednica koje traju već stoljeće i pol. U bivšoj državi naš Savez ne samo da je 1974. znao dostojno obilježiti svojih sto godina, već smo bili i domaćin vrlo uspješne Glavne skupštine UIAA u Delnicama. Ta ista organizacija u jesen 1991. godine, čak prije međunarodnog priznanja naše države, primila je HPS u svoje članstvo i prvi smo nacionalni savez iz Hrvatske koji je postao član neke svjetske asocijacije. Stupanj razvijenosti planinarstva, a s tim povezanu ulogu njihovih nacionalnih planinarskih saveza, danas u svijetu možemo podijeliti u tri nejednako velike skupine. U najjačoj su savezi iz šest alpskih država (Njemačka, Austrija, Švicarska, Francuska, Italija i Slovenija) s 2,5 milijuna registriranih članova, razgranatom i kvalitetno uređenom planinarskom infrastrukturom te izuzetno velikom godišnjom posjećenosti njihovih planina u Alpama gdje se uostalom i počelo planinariti prije 250 godina. U srednjoj skupini je petnaestak saveza iz ostalih europskih država te SAD-a, Kanade, Južne Koreje i Japana, a HPS je negdje u zlatnoj sredini, dok je u trećoj nešto manje od pedesetak ostalih nacionalnih planinarskih saveza. Mnogi čimbenici na razne načine utječu na veličinu, snagu, sposobnost i rezultate nacionalnih saveza: od privlačnosti planina na njihovom području, običaja, povijesnih razloga, mentaliteta stanovnika, broja domaćih stanovnika, ali i stranih gostiju koji redovito odlaze u te planinske predjele, razine društvenog standarda do odnosa i uvažavanja planinarstva od strane njihovih država i šire javnosti. U prvoj skupini, većinom su savezi koji su osnivani prije i u vrijeme kada i Hrvatsko planinsko družtvo, ali i neki utemeljeni poslije nas. Neosporno je kako neke od njihovih prednosti Hrvatska nema i nikad ih neće imati i to treba uvažavati kada se s njima uspoređujemo, a ne samo nesuvislo prigovarati što je nerijetko slučaj kod naših dežurnih kritičara. Međutim, osobno sam se uvjerio da mnogi strani planinari, ali njihova društva i savezi imaju vrlo dobro mišljenje o hrvatskom planinarstvu i našim postignućima. Možda o tome nešto govori i podatak kako je jedan od gore spomenutih najjačih planinarskih saveza već dva puta dao punomoć HPS-u da ga zastupa i glasa u njihovo ime na Glavnoj skupštini UIAA. Također, HPS objedinjuje raznovrsne planinarske specijalnosti i ima višestruko važnu planinarsku nakladničku djelatnost što mnogi savezi nemaju. Naravno, uvijek može bolje i bitno je da kod naših planinara, društava, stručnih komisija i vodstva HPS-a postoji stalna volja, znanje i težnja za daljnjim napretkom.

Kako je sve to zapravo počelo prije tih dalekih 150 godina?

Sve je dobro poznato. U proljeće 1874. u Ogulinu poznati planinar i istraživač, inače profesor matematike, Johannes Frischauf iz Graza u razgovoru s književnikom Budom Budisavljevićem i Vladimirom, sinom bana Mažuranića ispričao je kako se u Europi osnovalo već nekoliko nacionalnih planinarskih društava te predložio da se tako nešto pokuša i u našim krajevima. Detaljne upute kako to napraviti poslao im je u pismu čim se vratio u Graz i 15. listopada te godine u Zagrebu, u zgradi u Demetrovoj ulici 1 gdje je danas Hrvatski prirodoslovni muzej, okupilo se dvanaest poznatih građana, prijatelja prirode i znanstvenika koji su održali osnivački sastanak i donijeli društvena pravila Hrvatskog planinskog družtva. U to vrijeme, što ne bi bilo loše da se i danas primjenjuje, prvo se donosio statut, nadležni državni ured ga je potvrdio i tek nakon ovjere statuta sazivala se skupština i biralo vodstvo. Prvi predsjednik postao je poznati botaničar i entomolog dr. Josip Schlosser. Osnivanjem HPD-a započelo je društveno djelovanje krovne planinarske udruge u Hrvatskoj, a u proljeće sljedeće 1875. godine organiziran je prvi izlet na Oštrc i Plješivicu.

Koji su najvažniji događaji kojim će se obilježiti 150. obljetnica organiziranog planinarstva u Hrvatskoj?

Oni kojima ćemo se u 2024. prije svega prisjetiti ta tri glavna osnivačka događaja. Prvi, tamo gdje je niknula ideja i zapravo sve počelo, 13. travnja usponom na Klek iznad Ogulina, planinu koja je zbog toga u našem grbu i zastavi. Dana 15. listopada, točno na dan kada je prije 150 godina održan osnivački sastanak, održat će se svečana akademija u Zagrebu i baš na taj dan Hrvatska pošta izdat će prigodnu marku povodom naše obljetnice. Proslavu ćemo zaključiti 17. svibnja 2025. pohodom po Samoborskom gorju po istom putu kojim su na prvom izletu prošli članovi HPD-a na taj dan prije 15 desetljeća. Osim tih najvažnijih, bit će još niz događanja, među kojima alpinistička ekspedicija u Patagoniju, speleološka istraživanja u podzemlju Velebita, otvaranje nove planinarske obilaznice na našoj najvišoj planini Dinari, tiskat će se prigodna i bogato opremljena monografija na hrvatskom i engleskom jeziku, a naša društva i klubovi organizirat će 150 izleta posvećenih obljetnici te još mnogo toga o čemu će planinarska i šira javnost biti detaljno obaviještena. Spomenimo i dvije međunarodne skupštine čiji smo domaćini povodom 150. obljetnice, a održat će se 10. i 11. svibnja 2024. u Nacionalnom parku Paklenica. To su skupština Balkanske planinarske unije i, posebno značajna, glavna skupština Europske unije planinarskih asocijacija (EUMA), čiji smo i osnivači, a koja danas objedinjuje 28 planinarskih saveza s tri milijuna članova.

Jedna od najznačajnijih tema za planinare, ako ne i najznačajnija je pitanje što će biti s planinarskim domovima i planinarstvom općenito ako se domovi oduzmu planinarskim društvima. Kakav je stav HPS-a o toj tematici?

Deset brojeva ovog časopisa ne bi bilo dovoljno da se obradi i objasni ta problematika, a sumnjam da će to jednom uspjeti i Umjetnoj inteligenciji. Počelo je ubrzo nakon našeg osnivanja, točnije 1878. kada je tadašnje Zagrebačko gradsko poglavarstvo dalo HPD-u na korištenje dio lugarnice ispod Činovničke livade na Medvednici. Ubrzo su se planinari proširili na ostali dio zgrade i dalje se sve zakompliciralo, kako to ide u takvim prilikama. Kad god se moglo u ovih 150 godina planinari su marljivo poticali, podizali ili sudjelovali u gradnji planinarskih objekata, prenamijenili druge, najčešće lugarnice kako bi ih koristili za svoje potrebe, neke zgrade naslijedili oporukama vlasnika, dobili darovnicama, ali i kupovali, imali zemljišta objekata u zakupu, pravu korištenja ili pravo građenja. Sve to ne treba čuditi jer planinarski domovi, kuće i skloništa uz planinarske putove i školovanje, stupovi su planinarstva s osnovnom funkcijom sigurnosti za planinare, povezivanja dionica, zaštite od lošeg vremena, boravka i noćenja. Ne smije se zaboraviti da se sve to događalo u pet država i tri razna društveno-politička uređenja na ovom prostoru kada su mnogi naši važni dokumenti prestali vrijediti, izgubili se, neki nisu ni postojali, gdje se dogodilo nekoliko pretvorbi statusa vlasništva, najčešće na našu štetu, a i sami smo znali ponekad nešto zakuhati. Nedavno je nastala uzbuna u planinarskoj zajednici kada je u e-savjetovanju objavljen Nacrt prijedloga Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Predložen je članak o upravljanju planinarskim objektima sagrađenim na državnom zemljištu (gotovo svih četrdesetak sagrađeni su u razdoblju socijalizma od 1945. – 1990.), u kojem nije bilo ni duha ni sluha o planinarima, našim društvima i savezu, a brinuli smo se o njima preko sedamdeset godina, upisane su neke grozomorne najamnine pa se moglo naslutiti da će se te nekretnine moći i prenamijeniti. Digli smo priličnu medijsku galamu oko toga, ali i konkretno predložili u e-savjetovanju kako taj članak Zakona treba poštenije urediti. Vodstvo HPS-a otišlo je u sva tri ministarstva uključena u te zakonske promjene, a u onom koji je predložilo taj nacrt, Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine na dva vrlo oštra sastanka pokušali smo izvesti stvar na čistac. Najviše što smo mogli postići bilo je da će za sve te objekte na državnom zemljištu od ove godine planinarska društva i Savez imati čvrste ugovore o korištenju, a treba posebno naglasiti - na neodređeno vrijeme i bez ikakve naknade, ali konačno sa zakonskom obvezom države kao vlasnika da ih osigurava i investicijski održava. Za desetak najvažnijih na naš prijedlog (Zavižan, Snježnik, Risnjak, Visočica...) već je napravljena projektna dokumentacija i izvjesno je da će se bespovratnim sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti i sredstava EU-a u vrijednosti od najmanje deset milijuna eura, u sljedećih nekoliko godina oni investicijski obnoviti. Naravno, kao u svemu ima naših internetskih planinarskih stručnjaka kojima je sve to bez veze, ali i nezadovoljnih od strane nekoliko društava koja su objekte dali u zakup privatnim ugostiteljima. Po tom Zakonu, oni zakupninu neće plaćati njima, već državi. Po tom i ostalim pitanjima slijede daljnja iskušenja i nastojanja da se sve to još bolje uredi u korist naših članica, ali drugim zakonima ili uredbama.

Široj javnosti najpoznatiji ste po tome što ste vodili brojne alpinističke ekspedicije u Himalajama. Za to su potrebne brojne vještine od uloge menadžera i organizatora, dobrog komunikatora prema grupi, ali i prema van, ali unatoč tim vještinama to sasvim sigurno ne može raditi netko tko i sam nije proveo mnogo vremena u planinama.

Odmalena sam smatrao, da ću postati pravi planinar tek ako ću imati posla ili bar se naviriti prema najvišim planinama na Zemlji. Da to ostvarim ne preskačući ih, išao sam postupno po potrebnim stubama: planinario po Medvednici, počeo se penjati po stijenama, skijati, postao alpinist i gorski spašavatelj te nakon Alpa, putovao i od lakših odlazio u sve teže i više planine na svijetu. Budući da se oko mene nitko nije htio primiti organizacije i vodstva alpinističkih ekspedicija, to sam silom prilika postao da ta brda uopće i vidim. U tadašnjim uvjetima bez interneta, literature, važnih podataka, današnjih sredstava komunikacije, podrške, iskustva, ali uz podsmijeh i podmetanja nekih salonskih alpinista, općenito teških uvjeta organizacije i financiranja trebalo mi je nekoliko godina da samoučenjem to postignem i prvu ekspediciju u stijene Kavkaza vodio sam 1981., slijedila je prva u Himalaju 1982. godine, a dalje su išle kao po traci sve do 2009. godine. Sve sam ih vodio, jer i dalje nikoga nije bilo u blizini koji je znao ili se zbog velike odgovornosti to usudio raditi. Taj neobičan, ali meni jako kreativan hobi jako me privlačio i zaokupljao, jer je prepun neprestanog rješavanja teških rebusa i jednadžbi s bezbrojnim nepoznanicama nalik na igranje šaha s planinskom prirodom i njenim strogim pravilima, gdje unaprijed treba smisliti pet poteza, ali za razliku od partije šaha, dobio ili izgubio, na kraju na obje strane sve su figure morale ostati čitave i neoštećene.

Poznata je vaša izjava: »Na svim ekspedicijama koje sam vodio nitko nije poginuo, čak nije bio niti ozbiljnije ozlijeđen. To smatram da je i jedino bilo važno, uspon više ili manje, uvijek se može nadoknaditi, jer ta brda nikamo neće pobjeći.« Na sve to možete puno utjecati, međutim gore visoko ipak alpinisti donose svoje osobne odluke i ponekad ulaze u svjesne rizike.

Sa rizicima svi se susrećemo svakog dana u životu. Cijela je mudrost znati ih točno i na vrijeme uočiti, procijeniti te naučiti se njima upravljati. Alpinističke ekspedicije prepune su rizika, od financijskih, političkih, putnih, zakonskih, logističkih, tehničkih, psiholoških, zdravstvenih, pa do onih da se netko na njima teško ozlijedi, postane invalid, umre ili pogine. U planinama to se oduvijek događa, mnogi moji prijatelji i poznanici izgubili su život u planinama, a nažalost i desetak njih koji su bili članovi ekspedicija koje sam vodio, a poginuli su na nekim drugima. Na mojim ekspedicijama vrh mi nikada nije bio imperativ, već da se u istom broju koliko nas je otišlo vratimo svojim obiteljima. Mnogo puta sam strpljivo čekao da se na planini poslože vremenski i snježni uvjeti, nikada nisam forsirao. Nekoliko ekspedicija sam prekinuo kada sam zaključio da je dalje preopasno nastaviti, a znao sam neke penjače/ice izostaviti iz njihovih skupina ili završnog uspona, jer sam smatrao da su blizu ruba da im se nešto loše dogodi. Sve to donosilo mi je ponekad nepopularnost, zamjerke, pa čak i prijetnje od članstva. U zoni smrti alpinisti nemaju vremena, ali ni previše sposobnosti, upuštati se u sveobuhvatnu analizu situacije i onda donositi racionalne odluke, za to treba u mozgu jako puno kisika, a na tim visinama je rijedak i strašno ga nedostaje. Zato su dosta važne upute vođe iz Baznog logora, koji je puno niže i gdje se normalnije diše i razmišlja. Kao vođa smatrao sam da moram bolje i objektivnije od svakog člana znati njegove penjačke, tjelesne, intelektualne i rizične limite. Ako su i ulazili u teške situacije, nastojao sam ih prije pripremiti da su svjesni svih određenih rizika po putu i da se s njima gotovo automatski i instinktivno nose. Uvijek sam postavio logistiku da ima nekoga u najvišem visinskom logoru za vrijeme završnog uspona na vrh kako bi u slučaju potrebe mogli pružiti podršku onima u silasku. Mnoge nesreće u Himalaji drugima su se događale kada je to izostalo. Možda sam imao samo sreću da nikada nitko nije nastradao, ali u tom slučaju na nju sam imao stalnu tridesetogodišnju pretplatu u beskrajnim količinama. Naime, na mojim ekspedicijama u Himalaji proveli smo ukupno preko dvadesetak mjeseci na opasnim hladnim i vjetrovitim planinama, na vrlo strmom terenu pokrivenim ledom i snijegom i visinama nikad nižim od 5000 m, izredalo se jako puno ljudi, čak preko 300 članova i članica, a nitko nije poginuo ili teže se ozlijedio. Nešto slično prati me i kao vozača, položio sam ispit davne 1968. i od tada odvozio blizu milijun kilometara, volim brzo voziti, jer sam tada najkoncentriraniji, a prije alpinizma bavio sam se automobilizmom te vozio rally i brdsko-brzinske trke, ali u 55 godina vozačkog staža nikada nisam imao ni najmanju prometnu nesreću.

Koji su po vama najveći mjerljivi uspjesi ekspedicija koje ste vodili?

Ima ih više, jer sam često nastojao da budu posebne i pamtljive: prvenstveni uspon 1986. bez ijednog Šerpe u timu s tri solo uspona s jednim bivakom kroz južnu stijenu na vrh Ama Dablama najfotogeničnije himalajske planine, a taj smjer do danas nitko nije ponovio. Prvi uspon 1987. na Ngojumba Kang II (7743 m) tada treći vrh na svijetu po visini na koji se ljudi još nisu popeli; sedamdeset i dva dana (!) mukotrpnog penjanja u 3000 m visokoj i ledom okovanoj sjeverozapadnoj stijeni Mount Everesta po Velikom kuloaru 1989. iz Tibeta te dvije ženske ekspedicije 2007. i 2009. na Cho Oyu i Mount Everest s ukupno devet uspona djevojaka, samostalno u velikom stilu na šesti i najviši vrh na svijetu. Osim tih, jedna malo suluda, ekspedicija na Annapurnu I po kalendarskoj zimi 1990. sa Slovencima, Amerikancima i našim penjačima istovremeno po dva različita smjera uspona, zatim po sjevernom grebenu 1997. na Everest kada su se dva člana popela na vrh u solo usponima dok na toj strani brda nije bilo žive duše pritom jedan bez uporabe kisika iz boca, ali i prva službena hrvatska ekspedicija u Himalaji, u kasnu jesen 1995. na Cho Oyu kada je jedan član skijao s 8201 m visokog vrha, a drugi nešto niže odletio u dolinu s padobranskim jedrom. Sve te rezultate nikada nisam oglašavao na velika zvona, sumnjam da većina planinara i zna te detalje, tada me je samo zanimalo da čim prije ponovo otputujem na nove ekspedicijske izazove u Himalaju.

Jeste li ostali u kontaktu s nekim od lokalnih vodiča i ljudi s kojima ste surađivali tijekom svih ovih ekspedicija?

Budući da sam često išao u Nepal, nerijetko i dva puta godišnje, a bilo je onih kada sam tamo bio tri, a jednom čak i četiri puta iste godine, nakupio sam ukupno 36 putovanja po toj zemlji i normalno da sam upoznao puno ljudi s kojima sam tamo surađivao po raznim osnovama i u to vrijeme gotovo stalno bio u kontaktu. Danas ih toliko nemam, jedino preko FB-a sa trojicom Šerpa koji su na vrhu Everesta bili više puta nego ja na Japetiću, a s Tashi Jangbu Sherpom koji je sa mnom u Nepalu bio instruktor na školi za vodiče 1984. godine, kućni sam prijatelj. Njegova agencija Everest trekking Ltd. po prijateljskim, a ne komercijalnim uvjetima servisirala je gotovo sve moje ekspedicije, a njegovi rođaci najčešće su bili naši sirdari i penjački partneri. Tashi je nekoliko godina bio predsjednik Nepalskog planinarskog saveza i 1989. prvi Šerpa koji je došao u naše krajeve, a poslije je još dva puta bio u Hrvatskoj.

U Nepalu ste proveli izuzetno puno vremena. Kako gledate na brojne Nepalce koje danas možemo vidjeti diljem Hrvatske? Mislite li da su to ljudi koji žive visoko gore u planinama ili ipak oni koji dolaze iz nizina i većih gradova, i koji su njihovi razlozi odlaska iz svoje zemlje?

Nepalci koji danas rade u Hrvatskoj nisu iz područja visokih planina, oni su hindusi pretežno iz etničkih skupina Magar, Gurung, Rai i Newar koji žive u središnjem i južnom Nepalu. Njihovi razlozi odlaska iz svoje zemlje identični su razlozima odlaska Hrvata prije u Njemačku, a danas u Irsku. U Nepalu se stvorio isti problem kao i kod nas. Zbog niskih plaća i visokih troškova života kojim se ne vidi kraja, odlazi im mlada, relativno školovana radna snaga; prošle godine iz Nepala je otišlo 700 000 ljudi, a na njihova mjesta dolaze slabo obrazovni i jeftini radnici iz sjeverne Indije. Izvjesno da će se u bliskoj budućnosti Nepal, ali i Hrvatska morati u velikoj mjeri osloniti na imigrantsku radnu snagu. Njihovi, ali i naši političari mogu se samo češkati po glavi, jer ne znaju kako riješiti taj problem.

Mislite li da zbog tog intenzivnog višegodišnjeg kontakta i poznavanja njihovog mentaliteta imate drugačiji odnos prema njima od većine ljudi u Hrvatskoj?

Imam isti odnos kao prema svakom stranom radniku bio on s Filipina, Indije ili Bangladeša. Razumijem kako ih je potreba otjerala u svijet da uzdržavaju svoje obitelji. To se događalo i u mojoj prije pedesetak godina, jedni su otišli u Njemačku, a drugi u Ameriku. Siguran sam da naši lakomi poslodavci Nepalce izrabljuju, da su potplaćeni i da im se uskraćuju mnoga prava. Oni mogu raditi i 15 sati dnevo, bez nedjelje i praznika, to naši nazovi biznismeni dobro znaju, vjerojatno ih ne plaćaju koliko stvarno zasluže, a ubiru i velike provizije s posrednicima u takvom zapošljavanju i na tome ostvaruju nepošten ekstraprofit. Tko god u Hrvatskoj misli da se tako treba odnositi prema stranim radnicima ili/i pri tome ima još i neke blesave predrasude, za mene nije dobar čovjek.

Autor ste četiri knjige u kojima ste detaljno secirali ljude, kulturu, povijest i planine Nepala i Tibeta. Naravno i svoja putovanja i ekspedicije. Da li se može očekivati još neka knjiga koja bi obradila to područje ili mislite da ste napisali sve što ste imali?

Daleko je od toga da sam stavio na papir sve zanimljivo što sam donio u glavi iz tih krajeva. Ali, nisam se još ni dotakao Sjeverne i Južne Amerike, Istočne Afrike, Rusije, Gruzije, Irana, Indije, Bornea, Sičuana, Japana, Mongolije, Južne Koreje, Australije i Tasmanije gdje sam se također planinarski vrzmao. Budući da mi je uobičajeno razdoblje između napisanih knjiga oko osam godina, vrijeme se primaklo i krajem 2025. izaći će nova knjiga. Zvat će se »Tako je to bilo« i znatnim dijelom obraditi teme s ekspedicija, trekkinga i drugih putovanja koje se u pravilu ne opisuju u takvim knjigama. Sve ima i drugu stranu medalje, pitanje je da li će se čitateljima svidjeti, ali želim se okušati s pričama o tamnim i nelijepim trenucima, jer i to je život.

Od kud uopće takva fiksacija, takva ljubav i usredotočenost upravo na to područje? Zašto niste vodili više ekspedicija po drugim dijelovima svijeta?

Nepalska i tibetska Himalaja kada sam tamo počeo odlaziti za mene je postala skladni spoj najviših svjetskih vrhova, zadivljujuće planinske prirode, zanimljive povijesti, kulture, tradicije, mudrosti, etike i načina života tamošnjih ljudi, mentaliteta iskazanog u snošljivosti, neisključivosti, sućuti prema drugima i poštivanja svakog živog bića, a sve umotano u duhovnu znanost, kakvom smatram tamošnju religiju. Nešto slično nisam nigdje drugdje ni približno pronašao. Vodio sam ekspedicije i po ostalom svijetu, ali bilo ih je manje baš zbog tih razloga i uvijek sam nastojao čim prije ne otići, već se vratiti u Himalaju. Inače, po usredotočenosti na taj dio planeta, nisam nimalo originalan, niti dio neke ćaknute manjine, isto misle mnogi ljudi iz cijelog svijeta koji tamo otputuju.

Kakav je vaš stav na opću komercijalizaciju uspona na osamtisućnjake i općenito na sve veću komercijalizaciju planinarstva u svijetu i gdje je Hrvatska u svemu tome?

Danas se novcem plaća da te malo provozaju po rubu svemira ili podmornicom spuste u crne morske dubine, pa je normalno da isti biznis postoji i za uspone na osamtisućnjake. U tim slučajevima, bar što se mene tiče sve je kristalno jasno, to je visinski turizam i nema nikakve veze s alpinizmom. Ono prvo je konzumacija, a drugo je kreacija. Po ničemu se ne može uspoređivati uspon i silaz na istoj planini onih koji to ostvaruju misleći svojom glavom i kolekcionara vrhova koji za novac kupuju tuđi rad i vještine bez kojih nikada ne bi mogli napraviti ni jedan siguran korak na tom brdu. Ali, svatko ima pravo na svoju životnu, pa i penjačku filozofiju kakva god bila. S vrećom dolara može preskočiti sve potrebne stube u svom planinarskom razvoju i svu pamet usmjeriti na širok odabir paket-aranžmana u kojem će stilu po brdima zavezan na špagi bauljati gore-dolje a da nikada nije stekao spomena vrijedna samostalna alpinistička postignuća. Ne treba time previše razbijati glavu, danas je u svijetu gotovo pa pravilo da se sve može postići prečacem ako imaš dovoljno novaca. Jedino je nesimpatično, kada takvi planinarski klijenti poslije kod kuće taj doživljaj gromoglasno prodaju javnosti kao vlastiti himalajski proizvod. Takvih primjera ima u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj. Malo je groteskno kada pri tome naglase da to čine za svoje selo, grad ili domovinu i na vrhu se omotaju što većom zastavom. Već duže vrijeme postoji The Himalayan Database, jedini relevantni repozitorij himalajskih uspona i urednicima ne pada na pamet više bilježiti imena, a kamoli nešto drugo o onima koji su na taj način dovedeni na neki himalajski ekspedicijski vrh bio to Mount Everest pa naniže. Uz tu temu, bolje da ne spominjem slične primjere na trekking vrhovima, pa čak i trekking stazama do baznih logora koje neki naši planinari nepotrebno plaćaju domaćim prekupcima vođenih asistencija u Nepalu umjesto da uz minimalni trud to obave samostalno, ali jedni i drugi nerijetko od tih izleta vole raditi gotovo svjetsku senzaciju. Nažalost, komercijalne usluge u prirodi potiču sve veću mobilnost i masovnost korisnika te ćemo prije ili kasnije završiti u slijepoj ulici, a napraviti nepopravljivu štetu u planinskom okolišu.

Što smatrate najvećom ostavštinom svojeg dosadašnjeg djelovanja unutar HPS-a, i da li postoje još neki značajni planovi koje planirate provesti?

Ostavština je ono što ostaje iza nekoga kada ga više nema, a ako me posluži zdravlje imam volje još neko vrijeme pridonositi na ovom svijetu. Ali, ima nekoliko činjenica koje sam odradio i što se mene tiče završio posao. Kao glavni tajnik s ruba nelikvidnosti doveo sam HPS u vrlo stabilne financijske vode u kojima se nalazi već duže vrijeme, potaknuo sam i proveo redovno godišnje sufinanciranje obnove i održavanje naših planinarskih objekata u posljednjih 20 godina, trudio sam se da Savez u tom razdoblju svoje djelovanje usmjerava u gradnju što više planinarskih skloništa, jer ona su po meni jedino jamstvo održivog razvoja planinarstva u Hrvatskoj, ali i očuvanja naših planinskih ljepota. Bilo je toga još, no na drugima je da to zapaze i ocijene, ali i ono što sam napravio pogrešno, jer bilo je i toga. Dodao bih, da sam kao vođa alpinističkih ekspedicija u dobi kada sam to još mogao, svoje penjačke ambicije ostavljao po strani, a nastojao, često uz mnoge kritike da umjesto ekskluzivnog kluba nekoliko himalajaca, što više naših muškaraca i žena po prvi puta ode u Himalaju, ali da na tome ne ostane i da što češće tamo odlaze na ekspedicije. Jedini moj plan u budućnosti kao predsjednika HPS-a je raditi najbolje što znam, a kada se pojavi, pokušati savladati svaki problem u timskom radu s ostalim tijelima Saveza, kako bi cijela naša planinarska zajednica bila još bolja.

Intervju vodio: Damir Šantek
Intervju objavljen u Hrvatskom planinaru br. 1/2024.