Preminuo Boris Kambič
utorak, 28.11.2023.
Rastužila nas je vijest kako nas je zauvijek napustio jedan od najzaslužnijih Mosoraša, Boris Kambič - Bači.
Boris Kambič, dijete slovenskih izbjeglica, rodio se u Splitu 1939., a PD-u "Mosor" pristupio je 1954., s nepunih 15 godina. To su bile godine početaka razvoja alpinizma u Splitu koje se odvijalo pri tadašnjem splitskom alpinističkom pododsjeku "Velebita", a čijim je pročelnikom 1956. g. bio i Bači, tada još uvijek srednjoškolac. Penjačku je vještinu gradio u stijenama Kozjaka i Mosora, a prvenstvenim usponom u stijeni Anića kuka s prijateljem i penjačkim partnerom Borisom Kulićem ulazi u anale splitskog i hrvatskog alpinizma. Tog su 17. srpnja 1957. ispenjali čuveni "Mosoraški", pa se upravo jednim starim tekstom pročelnika VS-a o tom usponu prisjećamo našeg Bačija.
"Na današnji je dan 17. srpnja 1957. g. prvenstveno ispenjan legendarni Mosoraški smjer u stijeni Anića kuka. Ispenjala su ga dva tadašnja maturanta, 18-godišnjaci Boris Kulić Malac i Boris Kambič Bači, i to kako legenda kaže "s užadi koju su materama ukrali sa sušila i s klinovima iz kućne radinosti".
Sve je počelo tako što su njih dvojica postali članovima radne skupine koja je podizala logor za 3. Slet planinara Hrvatske na Štirovcu (Velebit), a koji se trebao održati od 27. do 30. srpnja 1957. I njihov dolazak do Paklenice i Velebita je u to vrijeme bio pustolovina za sebe. Naime, Jadranska magistrala još nije bila sagrađena, pa su iz Splita prvo brodom doplovili do Zadra, odakle su pješačili još 30-ak kilometara do Paklenice. Kondicije, a ni odlučnosti im nije falilo.
Nakon obavljena planinarskog zadatka na Štirovcu, Bači i Malac su se preko Struga "zaletili" do Anića kuka kako bi tu pričekali instruktore iz AO Velebit i zajedno s njima popeli neki prvenstveni smjer u Anića kuku. Kako su stigli tri dana ranije, pa im je naravno bilo dosadno, odlučili su u srijedu 17. srpnja te legendarne 1957. samo “baciti oko” na taj potencijalni smjer iako su sa sobom imali samo 10 klinova i američko najlonsko uže iz II. svjetskog rata. I tako bez detaljnijeg proučavanja, Bači u gojzama, a Malac u “penjama” koje je doma sam sašio od kože, platna i automobilske gume, za 6 sati penju desni krak čuvenog Y, koji je dugi niz godina prije uzbuđivao duhove penjača, prvenstveno iz Zagreba. Time je otvoren središnji, najeksponiraniji dio SZ stijene Anića kuka. Bila je to potvrda nadarenosti Bačija i Malca, ali i rezultat kvalitetnog rada tadašnje generacije Mosorovih alpinista unutar alpinističkog pododsjeka koji godinu poslije ovog uspjeha dobiva dozvolu Komisije za alpinizam PSH-a za osnivanje Alpinističkog odsjeka u „Mosoru". Na vrhu su se zbog velike vrućine i prave pakleničke ljetne žege zavukli u neko grmlje gdje se Malac ozlijedio o zahrđali vrh nečega za što su kasnije utvrdili da je koplje staro 500-tinjak godina. U to su se vrijeme na preglednom vrhu Anića kuka palile vatre koje su služile brodovima kao orijentacijska točka. Mala cijena za veliki uspjeh Malca i Bačija!
Dan prije su ispenjali i varijantu Brahmovog smjera, koja je nastala slučajno tako da nisu na vrijeme skrenuli u priječnicu orginalnog Brahmovog smjera, već su nastavili penjati u direktnom smjeru (V° i V+°), pa su pod dojmom teškoća u navedenoj varijanti, Mosoraški smjer ocijenili nižom ocjenom IV°, dok se svi ponavljači slažu s ocjenom V°.
Prvo su ponavljanje Mosoraškog smjera 2. 5. 1961. napravili Boris Kambič i Davor Ribarović, a ovaj je potonji 1. 12. 1968. odradio i prvi solo uspon Mosoraškim.
Ovaj je uspon dao veliki poticaj daljnjem razvitku alpinizma u Splitu, koje je kulminiralo 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća organizacijom triju splitskih alpinističkih ekspedicija na Spitsbergen, Hindukuš i u Himalaje, a AO Mosor je postao najuspješnijim odsjekom velikog PD-a Mosor.
1957. Kambič seli u Ljubljanu na studij te se upisuje u AO univerza, današnji Akademski AO. U nekoliko godina razvija se u vrhunskog alpinista. 1966. se s ženom Lijo preselio u Argentinu, prvo u Buenos Aires, a nakon toga u Bariloče. U toj jedinstvenoj okolini, uz skrb za obitelj, nastavlja se baviti alpinizmom i skijanjem te postaje i mentor mlađim generacijama.
U sve tri države, u kojima je živio, izveo je više od 150 uspona, od Paklenice do slovenskih Alpa, talijanskih Dolomita, ruskog Kavkaza i argentinskih Anda. Od toga je 25 prvenstvenih uspona, i puno vrhova visine iznad 5000m, od kojih je 4 do tada bilo neosvojeno.
2007. se je Boris Kambič vratio iz Argentine u Sloveniju gdje se je do svoje smrti nastavio bavit s aktivnostima u planinama.
Počivao u miru planina, samozatajni viteže visokih stijena!
