Pohod tri vrha Vrgorskoga gorja

ponedjeljak, 22.05.2023.

Sudjelovalo je 14 planinarki i planinara iz Vrgorca, Splita i Zagreba, od 10 do 70 godina starosti. Vrijeme promjenjivo, oblačno bez kiše, temperatura zraka od 10 do 22 stupnja, vjetar sjeverni i sjeveroistočni, umjeren (5 – 8 m/s). Prehodano oko 35,5 km za 16: 00 h, elevacija: 2280 m uspona i 2380m spuštanja.

Povezati tri vrha koja dominiraju iznad Vrgorca jednom planinarskom stazom. Poći iz centra Vrgorca, popeti se istočnim grebenom na Sv. Rok – Matokit (1062 m), spustiti se zapadnom stranom, a onda penjati na Veliki Šibenik (1314 m), sići u Zamihovlje (domaći kažu Podašibenik), pa otud, sa sjeveroistočne strane popeti Sv. Mihovil (1245 m) i vratiti se istom trasom preko sela Bokšići i Matokita u Vrgorac ideja je još od kako smo osnovali Društvo. A kada smo počeli uređivati Studenku (naša planinarska kuća u Zamihovlju), krenuli smo i u njenu realizaciju.

I evo nas po treći put na ovoj stazi. Ovaj put idemo u dvije grupe. Jedna u subotu 29. u zoru polazi iz Vrgorca izravno na Matokit i dalje, druga dva vrha – zbog obveza moraju se vratiti isti dan. Druga grupa sastaje se u 7:00 h. Idemo kombijem do Turića pa stazom po planu, prvo Bestrine – Šibenik, pa Mihovil i u nedjelju na Matokit.

Kako je bilo na pohodu? Naš gost iz Zagreba Marijan Kudrna to je opisao na svoj, osebujan način, pa je najbolje pogledati par njegovih crtica s pohoda. Ukratko, prešli smo stazu po planu, bez posebnih teškoća osim malo provlačenja kroz šiblje i šumu ispod Razdolja na dijelu neobilježene staze.

Osvrt Marijana Kudrna: Pohod Tri vrha Vrgorca
„U subotu rano ujutro Gile me odveo u Vrgorac na mjesto sastanka i početak dvodnevne fantastične avanture. Dočekali su me članovi Hrvatsko Planinarsko Društvo Vrgorac na čelu s predsjednikom Nikolom Jurićem koji je bio ujedno i vodič dvodnevnog pohoda. Grupa A u koju sam bio uključen krenula je prije 7 sati. Grupa B, njih četvero, već je u 4 sata ujutro krenula na pohod na sva tri vrha u jednom danu, redom Matokit - Veliki Šibenik - Sveti Mihovil i spustila se navečer u Zavojane podno Svetog Mihovila. Prvo smo se iz Vrgorca kombijem vozili desetak kilometara paralelno uz Matokit do sela Turići od kuda je krenuo pohod na Veliki Šibenik stazom koja vodi preko prijevoja Bestrine na greben Velikog Šibenika. Uspon dug oko 6 kilometara vrlo je lijep uz lagano izranjanje Velikog Šibenika i Svetog Mihovila. Još kad se tome doda pojavljivanje spoja udoline u kojoj se nalazi planinarska kuća Studenka iznad koje u daljini strše Kimet i Sveti Jure, zaljubljenost u ovaj kraj postaje neupitana. S vrha Velikog Šibenika na sjever dominiraju pogledi na Hercegovinu i njene markantne planine pokrivene snijegom. Na zapadu dominira Biokovo, a na jugu susjedni Sveti Mihovil, Rilić, iza njega Pelješac, a na istoku Matokit.
Spustili smo se strmo dolje oko 500 metara nadmorske visine do Planinarske kuće Studenka (830 m) koja još nije službeno uvedena u popis planinarskih objekata. Kuća je udaljena oko pola sata hoda stazom od sela Bokšići do kojeg se može doći i osobnim automobilom. Kroz veliku ljubav prema ovom kraju i neiscrpan entuzijazam članovi HPD-a Vrgorac pod vodstvom profesora i službenog vodiča Nikole Jurića odradili su do sada ogroman posao dovodeći kuću do potpune funkcionalnosti. Dolje je prostor za blagovanje gdje se nalazi i novi šporet na drva kojeg su članovi na ruke donijeli. Trebalo je to dovući! Također su postavljeni novi prozori i vrata. Na katu su dvije prostorije koje na podu imaju laminat. Novo limeno krovište osigurava da je kuća suha i bez vlage. U kući se nalazi i agregat tako da je osvjetljenje osigurano. U blizini kuće nalazi se bunar s pitkom vodom jer su ubacili vapno unutra. Sve u svemu, već sada savršena kuća za boravak na savršenoj lokaciji između dvaju vrhova udaljena samo pola sata hoda od prijevoznog sredstva, omogućuje vrhunski provod i planinarenje. Članovi HPD-a Vrgorac i dalje uređuju kuću i prostor oko nje tako da će to biti vrhunski planinarski bonbon ovog kraja.
Nakon odmora poslijepodne smo krenuli na drugu stranu uspinjući se na Sveti Mihovil. Uspon je brutalan po velikoj strmini. Na vrhu su nas opet dočekale fenomenalne panorame.
U kući smo prespavali i ujutro u 7:30 krenuli smo prema Bokšićima gdje smo u kombiju ostavili višak stvari i krenuli u pohod na Matokit. Prošli smo natrag kroz Turiće od kud smo jučer krenuli i nastavili se spuštati na početak obronaka Matokita. Počeli smo se uspinjati nemarkiranom južnom stranom koju je Nikola prošao prije dvije godine. Staza je na nekim dijelovima bila teško prohodna pa je potrajalo naše probijanje tim područjem do staze koja ide preko grebena ispod vrha Zagon. Kaskadno smo se polako uspinjali do jedne velike strmine na kojoj smo izbili na sam greben. Prije dvije godine požar je poharao cijelo ovo područje, no priroda kao i uvijek polako se oporavlja. Tijekom uspona po toj strmini sreli smo grupu, većinom bajkerski bradatih članova HPD-a Vrbovec koji su se ovdje spuštali.
Grebenom smo brzo stigli do vrha Sveti Rok na čijem je vrhu kamena piramida. Desetak metara ispod na drugu stranu mala je kapelica u stijeni i mjesto gdje se nalazi žig. Opet ne trebam tupiti o fenomenalnim panoramama. Spuštanje po grebenu do Vrgorca krajnje je izazovan i atraktivan zbog stalnog panoramskog pogleda.
I u zaključku mogu reći da je planinarski izlet na tri najistaknutija vrha u Vrgorskom gorju fenomenalna avantura u izvrsnom društvu iskusnih planinara.
Veliko mi je zadovoljstvo bilo hodati ovu fenomenalnu turu s članovima HPD-a Vrgorac pod vodstvom Nikole Jurića.“

Slike pokupljene od sudionika pohoda.