Izvještaj sa zimskog alpinističkog kampa u Slovačkim Tatrama 28.01.-04.02.2023.

subota, 11.02.2023.

Tea je raspisala poziv, a u pozivu stoji „prilika za dodatno stjecanje iskustva u penjanju zimskih kombiniranih smjerova i slapova za alpiniste koji već imaju stečena iskustva u penjanju zimskih alpinističkih smjerova, a navezi koji se prijavljuju trebali bi se sastojati od iskusnijih i manje iskusnih kandidata, gdje bi manje iskusni trebali imati popeta minimalno 3 zimska smjera ili zaleđena slapa, a dodatna prednost je završena zimska alpinistička škola“.
Divno, pomislim si, većinom ne spadam u tu skupinu jer led nisam taknula, a zimskoj školi niti primirisala. No isto tak si pomislim, kvragu reći ću Tei da ćemo se Ogi i ja prijaviti, pa ako se kojim slučajem nađe mjesta za nas bit će nam to velika prilika. I kako su dani odmicali tako je bilo jasno da se i nama smiješi sreća.
Iako smo okusili tek 2 od 7 zamišljenih dana, u Visokim Tatrama, iskustvo s kojim smo se vratili ostaje zauvijek. Od srca zahvaljujem Tei što nas je uzela pod sebe. Dragi mlađi i stariji alpinisti pripravnici, iskoristite svaku priliku koja vam se pruža za stjecanje novih znanja jer jedino tako možemo biti bolji u tome što radimo.

Što su drugi rekli pročitajte u nastavku!

Ognjen Bogović
U periodu od 28.01.2023. do 04.02.2023. Komisija za alpinizam u sklopu HPS-a organizirala je zimski alpinistički kamp na području Visokih Tatri u Slovačkoj. Vremenska prognoza za čitav period nije bila obećavajuća, ali se ipak nas sedmero uputilo u Slovačku istražiti to područje s nadom da će nas vrijeme bar malo poslužiti. Nas četvero, Tea, Ivan, Ivona i ja krenuli smo u subotu rano ujutro iz Zagreba i za cca 8,5h stigli na parking od kuda smo kretali prema smještaju. Natovarili smo na sebe kompletnu opremu spremljenu u 1 do 2 ruksaka po osobi težine cca 25kg i više i krenuli u brdo. Za 2,5h stigli smo u Chata pri Zelenom Plese i napokon istovarili sve sa sebe i smjestili se u kućicu pored glavnog objekta. Riješili smo administraciju s domaćinom, krenuli na večeru i u završno planiranje sutrašnjeg uspona. Većina pristupa je do cca 1h tako da smo krenuli na uspon ležerno oko 8:30h, a i doručak je tek od 7h. Popeli smo se u Červenu dolinu i istraživali ulaz u smjerove koji vode na vrh Žeruchova veža. Snijeg je bio dosta loše kvalitete za penjanje (pršić), a i bilo ga je relativno malo, tako da smo nakon pokušaja ulaska u neki miks odustali i krenuli prema dva lakša smjera u J i JZ stijeni koji vode na vrh Kozi Štit. Taj dan popeli smo smjer Lava Depresia, III, 60°, 230m koji je zapravo grapa s dva skoka, a nakon njega produžili smo u smjer Stanislawskeho Cesta, M3+, 70°, 170m koji izlazi na vrh Kozi Štit. Na vrhu je uređen štand za abseil tako da smo se spustili na suprotnu stranu, malo prečkali i po silaznoj grapi vratili se nazad u dolinu. Za večeru je ponovo bila klasika, obilna klopa i priprema za sutra. Prognoza se počela polako kvariti i zbog toga smo izabrali penjati neki od kraćih i lakše dostupnih slapova. Iza doručka krećemo u podnožje vrha Čierni Štit gdje je jedan lijepi lakši školski slap. Nažalost već su ga zauzeli Poljaci koji su tamo postavili liniju na „top rope“ i održavali nekakve vježbe. Nama je preostalo da smislimo neku alternativu, pa smo krenuli na drugi kraj doline u podnožje vrha Velka Svištovka. Nakon 2h probijanja kroz duboki snijeg stigli smo pod slap i popeli ga u dvije dužine. Radi se o slapu Treti L'ad po Svištovkou gdje je jedna linija bila WI2-3, 60°-85°, a druga linija je bila WI3+, 60°-85°. Na izlazu je također uređen štand za abseil, tako da smo se brzo spustili i vratili u kućicu jer je već počeo padati snijeg i puhati dosta jaki vjetar. Taj dan dolaze Nataša, Jelena i Bruno i svi smo super oduševljeni jer se napokon skupa družimo. Već nakon večere su nažalost počeli planovi za „evakuacijom“ u dolinu zbog pogoršanja vremena, a prognoza za nastavak takvog vremena u sljedećim danima je bila sve preciznija. I tako je i bilo. Sljedeći dan smo svi zajedno odlučili odmah nakon doručka krenuti u dolinu jer su vremenski uvjeti stvarno postajali iz sata u sat sve lošiji. Nakon povratka u Zagreb i jednog dana odmora, Tea, Nataša i Bruno odlaze u Sloveniju do kraja tjedna, a mi ostali , što zbog nekih drugih obaveza, što zbog prehlade ostajemo u Zagrebu i sliježemo dojmove. Bez obzira što je kamp trajao kraće od predviđenog, zbog loših vremenskih uvjeta, bilo je odlično i dosta toga smo istražili, a u svoje ime ću reći i stekli veliko iskustvo penjanja u različitim uvjetima i medijima. Još jednom PUUUNO HVALA Tei na svemu što radi za alpinističku zajednicu i naravno zahvaljujem HPS-u na podršci u svemu tome!!! Vidimo se prvom mogućom prilikom!!!

Ivan Prepolec
Jako sam se razveselio kad sam čuo da će se organizirati Zimski kamp u Visokim Tatrama ove godine. Do sada nisam imao puno prilike za bavljenje zimskim alpinizmom i mislio sam da je ovaj kamp idealna prilika za sljedeći korak u tom smjeru nakon radionica zimskih tehnika i jednostavnijih zimskih izleta na kojima sam do sada bio. Nije nas obeshrabrio ni dug put, ni neizvjesna vremenska prognoza. Svu opremu i nešto hrane trebalo je prvo donijeti do planinarskog doma u Dolini Zeleneho plesa. Pokazalo se to kao napornih 2,5 sata planinarenja. Međutim, umor je brzo zamijenilo uzbuđenje zbog prekrasnih stijena, brda i zaleđenih slapova oko nas. U nedjelju smo Ivona, Ognjen, Tea i ja nakon doručka krenuli u miješani zimski smjer, meni prvi takve vrste. Uz male probleme s orijentacijom i jedan krivi pokušaj, našli smo smjer koji je za početak ponudio lijepo penjanje po strmoj grapi s dva manja skoka uz nešto leda. Nastavak je donio još strmiji teren uz nešto slabiji snijeg koji smo na nekoliko mjesta nadoknadili zalađenom travom da bismo na pred kraj popeli jednu klasičnu dužinu s miješanim granitno-snježnim terenom. Nakon ukupno 400-tinjak metara penjanja, došli smo na prekrasni vrh Kozjeg štita. Silaz jednim absajlom i snježnom padinom nisu bili komplicirani i bili smo vrlo zadovoljni. U utorak smo naumili popeti jedan od manjih zaleđenih slapova, ali, kako je prvi slap bio zauzet dok smo došli do njega, na kraju smo većinom hodali kroz dubok snijeg. Ipak, popeli smo laganiji zaleđeni slap od 60 m u dvije dužine. Bila je to adekvatna nagrada za cjelodnevnu borbu sa snijegom. Bili smo sretni zbog dva uspješna dana i zahvalni pročelnici Komisije Tei Čalogović na njezinom vodstvu, iskustvu i povjerenju. Dok smo se promrzli vratili u dom, pridružili su nam se još Jelena, Bruno i Nataša koji nisu mogli ranije doći. Ipak, optimizam da će vrijeme izdržati pokazao se neosnovan i prognoze su se obistinile. Ujutro smo se na putu do doručka probijali kroz zapuh do pola metra, pa smo se ubrzo odlučili na evakuaciju. Nakon spremanja, natovareni kao mazge, sretno smo se vratili do auta i nakon okrepe krenuli natrag za Zagreb.

Nataša Jane Petrin
Nekoliko nas koji nismo mogli krenuti odmah za Visoke Tatre, pa smo tamo stigli kad se vrijeme pogoršalo, odlučili smo pokušati iskoristiti dio tjedna u Sloveniji. Može se reći da je tjedan bio ne baš penjački uspješan, ali dosta poučan. Tako smo u Centralnom Slapu pod Prisojnikom imali priliku vidjeti što znači penjati slabo formirani led - gdje se mjestimično moralo i koristiti dry tooling poteze i kako zvuči kad udariš cepinom u tanak led i još ti odozgo padaju spin driftovi i donose hrpu pršića u kojem treba "plivati". Također smo probali napasti smjer Jesih Potočnik na Debeloj Peči gdje smo ranije malo proprtili dio puta, no i tamo su bili teški uvjeti za penjanje jer je puno pršića prekrilo dijelove smjera koje se inače može solirati da bi se dobilo na brzini. Taj pršić u smjeru onemogućuje dobro zabijanje cepina i prekriva pukotine u koje možeš staviti cepin, te osiguranja u smjeru i razlog je da si sporiji. Obzirom da nismo imali dovoljnu brzinu za smjer od 600m, absajlali smo nakon otprilike 200m smjera. Ostatak vremena smo tražili slapove u Zajzeri, pod Predelom, Rabeljski slap - ali ništa nije bilo još do kraja formirano i općeniti dojam taj tjedan u Alpama je bio - jako puno pršića i jako malo leda.

Tea Čalogović
Par dana prije zimskog kampa gledamo sve moguće prognoze i vodimo zuštru raspravu oćemo li promijeniti mjesto odlaska. Na moju sreću, ostajemo pri prvobitnom planu i odlazimo u Tatre. Tamo smo stigli u prvom sastavu Ivona, Ognjen, Ivan i ja. Popeli smo 2 mix smjera na Kozji štit i 1 slap. Krajolik je super i ima jako puno mix smjerova, no 3 dan se izuzetno kvari vrijeme pa odlučujemo otići doma. Definitivno kraj za vratit se, samo uz bolju prognozu. Za dva dana u drugačijem sastavu, s Brunom i Natašom odlazimo u Kranjsku goru. U 4 dana penjemo pola centralnog slapa u Prisojniku i dio smjera u Debeloj peči. Nažalost ne služe nas najbolji uvjeti pa smo ostatak vremena tražili uvjete i ubijali tugu u gastro ponudi Kranjske gore. Prvi put sam organizirala zimski kamp i definitvno je kompliciranije od ljetnog kampa. No, kamp je bio uspješan. Neki su popeli svoje prve zimske mix smjerove i slapove, a drugi iskusili što je šuplji led i penjanje okomitog pršića.

Sudionici kampa: Jelena Karamović, Nataša Jane Petrin, Tea Čalogović, Bruno Crljenić, Ivan Prepolec, Ognjen Bogović, Ivona Bogović

Zahvaljujemo Komisiji za alpinizam pri HPS!

Tekst: Ivona Bogović