Dinara - najviša planina u Hrvatskoj

Alan Čaplar

Dinara nije samo najviši hrvatski vrh, nego i jedna od osobito lijepih planina. Njezina jugozapadna stijena, visoka nekoliko stotina metara, veličinom zadivljuje i privlači poglede svakoga tko se nađe u njezinu podnožju, a osobitu joj ljepotu istodobno osiguravaju bogate cvjetne livade i šume koje ne odaju da je riječ o području bezvodnoga krša.

Ako ste vlakom ili automobilom prolazili kroz Knin, pogled vam je zacijelo s pruge ili ceste barem nakratko odlutao prema planini koja zatvara vidik na istočnoj strani kotline. Visina te moćne i dugačke barijere koja izdaleka nalikuje na golem kamenit zid izaziva poštovanje i budi radoznalost. U zimsko doba, a i dugo u proljeće vrhovi Dinare bijele se od snijega, a za sivih dana i ne vide se jer ih nebo oblacima sakrije u svoja njedra. Vrh te kamenito-travnate planine najviša je točka u Hrvatskoj, mjesto gdje hrvatsko tlo dodiruje nebo. Naziv Dinara obuhvaća više različitih pojmova. Dinarom u užem smislu smatra se planina istočno od Knina, a sjeverno od Peručkog jezera. U davnini ta je planina nosila naziv Adrion oros i pod tim neobičnim nazivom može se pronaći u najstarijim sačuvanim zemljovidima. U širem smislu Dinara je 84 kilometra dug masiv koji, osim Dinare nad Kninom, obuhvaća i planine Troglav i Kamešnicu. Zanimljivo je da se i upola niža planina iznad ušća Cetine u more također naziva Dinara, no da ne bi bilo zabune, svuda se ona spominje kao Omiška Dinara.

Pretpostavlja se da ime Dinara potječe od ilirskog plemena Dindari, no za to nema nikakvih dokaza. Poznato je da je planina Dinara dala ime cijelome planinskom prostoru od slovenskih Alpa do šarskih planina u Makedoniji. Dinaridi su poznati kao tipično područje dubokoga krša s oštrim krškim oblicima, oskudicom vode, siromašnom vegetacijom i razmjerno surovom klimom. Protežu se smjerom sjeverozapad-jugoistok u nekoliko usporednih nizova koji počinju otočnim planinama, a najviše visine dosežu na Durmitoru i u Prokletijama. Dinaridi visinom i dužinom oštar su zid prodoru mediteranskih utjecaja u unutrašnjost. Dinara i Dinaridi mlađega su geološkog postanka - uzdignuti su u tzv. alpskoj orogenezi u tercijaru (paleogenu).

Planina Dinara naoko nije ni po čemu drukčija od drugih planina Dinarskoga gorja. Divovske vapnenačke stijene, prostrane livade suhe trave i tek poneki trag ljudske prisutnosti glavna su obilježja većine planina u kršu. Ipak, svaka je planina po nečemu osobita, pa tako i Dinara. Zajedno s Troglavom i Kamešnicom kao jugoistočnim dijelom istog masiva, Dinara je prirodna međa između Bosne i Dalmacije. Ali, kako na vršnim dijelovima nema izrazitih i oštro odsječenih grebena, administrativna granica prati granice nekadašnjih pasišta. Dalmatinci su u prošlosti bili orijentirani na planinsko stočarstvo više od ljudi iz Livanjskog polja i koristili su se većim dijelom planine. Požutjele kronike svjedoče da su prije Drugoga svjetskog rata imali na Troglavu i Dinari 500 ljetnih stanova i 135.000 ovaca, a Bosanci 20 stanova s 15.000 ovaca. Pravo ispaše bilo je predmet dugotrajnih sporova koji su završili tek 1730. godine, kad je na temelju terenskog uviđaja 23. tursko-mletačke granične komisije iz 1721. provedeno definitivno razgraničenje i utvrđena tzv. Močenigova linija. Veći i niži dio Dinare pripao je Dalmaciji, a manji i viši dio Bosni. Otada Močenigova linija nije mijenjana četvrt tisućljeća, pa je i danas granica između Hrvatske i BiH. Kao posljedica tog razgraničenja najviši vrhovi Troglava i Kamešnice našli su se na bosanskoj strani. Na površno rađenim zemljovidima vrh Troglav (1913 m) izgleda kao granična kota pa su ga neki dugo smatrali najvišim vrhom u Hrvatskoj, no taj je vrh otprilike jedan kilometar u unutrašnjosti BiH, kao i vrh Kamešnice, Konj (1855 m). Najviša je točka na hrvatskom teritoriju vrh Dinara -1831 metar iznad morske razine, premda to nije najviši vrh u masivu Dinare.

Pa kako izgleda taj naš najviši vrh? Već pri dolasku na Dinaru svakomu će se činiti da je njezin vrh po nečemu poseban. I uistinu, stajati na najvišoj točki u Hrvatskoj, biti za koji trenutak najviši čovjek u svojoj zemlji, osobit je osjećaj.

Već i to što je neki vrh najviši, obećava dobar vidik na sve strane, jer to znači da uokolo nema viših vrhova koji bi se ispriječili pogledu. S Dinare se osobito lijepo vidi jezero Peruča te naselja koja se nižu uz jezero i državnu cestu D1 od Karlovca do Splita. Pogled ipak najviše zaokupljaju planine Svilaja, Promina i Troglav, prvi susjedi Dinare.

Vrh Dinare sastoji se od dvije podjednako visoke glavice, udaljene pedesetak metara. Jedna od njih označena je bijelim geodetskim stupom, a na drugome stoji pet metara visok metalni križ. Na geodetskom stupu pričvršćena je kutija sa žigom za planinare koji imaju običaj za uspomenu na vrhu utisnuti žig u planinarske dnevnike.

Kao i druge planine u kršu, Dinara je uglavnom bezvodna i zato se svaka kap vode od davnine osobito cijenila, pogotovo u višim dijelovima planine. Stočari koji su stoljećima vodili blago na ispašu znali su za sve izvore, stalne i povremene, a kako bi barem malo sačuvali zalihe vode kad ljeti izvori presuše, uređivali su lokve ili ruje, u kojima se voda zadržavala cijele godine.

Za podnožje Dinare može se čak reći da je bogato vodom. Pokraj zaseoka Kovačić, danas takoreći kninskog predgrađa, niz stijenu visoku 22 metra ruši se slikoviti slap Krčića, Topoljski buk. Kad nakon otapanja snijega korito Krčića nabuja, slap sav pršti od kapljica koje u snažnome mlazu stvaraju zaglušujuću buku. U sušno doba godine korito zamalo presuši pa se niz stijenu slijeva samo nekoliko curaka, tek toliko da potvrdi kako u drugo doba godine ovdje postoji slap.

Najljepše ga je posjetiti u proljeće, i to u popodnevnim satima kad se na nj, uz mnoštvo duga, strmoglavi sunce. Lijepo je i zimi kad se stijena niz koju pada slap pretvori u ledeni zastor. Bistro jezerce pod slapom potvrdit će da je voda Krčića čista, a dojam o tome dodatno će pojačati ribe koje u njemu plivaju. Tu je i jedno od izvorišta pitke vode za Knin i okolicu. Ispod slapa nalazi se drveni mostić. U gornjem dijelu Krčić tvori slikovit kanjon, a upravo ovdje kod Kovačića kanjon prestaje i vodu Krčića ubrzo zatim proguta Krka.

Već je Petar Zoranić u romanu Planine pisao da je rijeka Krka Dinarina kći. Dinara je od davnina bila izvorište nadahnuća pjesnicima, putopiscima i autorima narodnih legendi. Najpoznatija je legenda o Samogradu, stijeni bačvastog oblika na jugozapadnoj strani Dinare. Po toj stijeni, koja pokazuje točno vrijeme kad su sunčani dani, ravnali su se stanovnici Podinarja kad još nije bilo satova, pa i poslije, kad je već postojao poneki sat u okolici. U novije vrijeme, kad svi imaju satove, ostala je navika pogledati prema Samogradu da se vidi koje je doba dana. Kazaljki nema, ali izvrsno ih zamjenjuju položaji osunčanih i sjenovitih strana na Samogradu. lako sunce ne izlazi tijekom godine u isto vrijeme, zbog obližnje litice koja baca sjenu na Samograd, ta prirodna sunčana ura na Dinari radi točno kao švicarski sat. Sedam je sati ujutro kad sunce grane po Uknovcu, grebenu zapadno od Samograda, a osam kad počne hvatati vrh Samograda. Devet je sati kad sunce obasja cijelu istočnu stranu Samograda, deset kad je pola njegove južne strane obasjano suncem, a druga polovica u sjeni. Kad je točno podne, na Samogradu i okolnim liticama nema više sjena. Kad se kopalo i želo, sat na Dinari bio je veoma važan jer pogledom se na Samograd znalo kad je vrijeme za ručak, kad je užina, mala užina, a kad večera. Slici Dinare osobit čar daju i ostaci nekadašnjega stočarskog života. Ovce su za dinarskog čovjeka stoljećima bile blago u doslovnom smislu riječi. Ljeti su na ispašu pastiri s ovcama išli u planinu, a zimi se spuštali niže, bliže moru. Tako je to trajalo stoljećima, kad je stvoreno običajno pravo izgona blaga na bogatije pašnjake na sada bosanskoj strani Dinare. S jugozapadne strane tim su se poslom u 20. stoljeću uglavnom bavili kijevski Glavašani i Validžići, no bilo je prije i drugih, osobito prije Drugoga svjetskog rata. Ipak, oko 1985. ovaj je kraj gotovo potpuno opustio: mlađi su otišli u grad ili inozemstvo i stočarstvo je zamrlo. Nedavni rat samo je ubrzao i okončao proces depopulacije Dinare, a i na samoj Dinari bilo je vojnih djelovanja. Vrijeme će pokazati hoće li se ljudi ipak vratiti na Dinaru i nastaviti život kakav je ovdje postojao tijekom prethodnih stoljeća.

Osim Knina, najveća naselja u podnožju Dinare su Kijevo, Civljane, Cetina, Polača i bosanska Uništa. Uništa se nalaze unutar granica BiH, iako je jedina prilazna cesta iz Hrvatske. U selu Cetina nalaze se ruševine starohrvatske crkve sv. Spasa, jednoga od najstarijih i najbolje očuvanih spomenika ranohrvatskoga sakralnoga graditeljstva. To je jednobrodna građevina s troapsidalnim svetištem u obliku trolista i masivnim zvonikom na pročelju. Sagrađena je u 9. stoljeću, a poslije je srednja apsida porušena i zamijenjena većom. Pri istraživanju crkve pronađeno je više arhitektonskih ulomaka i dijelova kamenog namještaja ukrašenoga pleterom. Najvažniji je među njima ulomak grede s natpisom iz kojega se doznaje da ju je dao sagraditi župan Gastika. Na prostoru oko crkve otkriveno je veliko groblje s više od 1100 grobova, iznad kojih su većim dijelom bili postavljeni stećci, njih više od 800. Veliko kamenje, pod kojim su kosti davnih junaka, zbog brojnosti, ali i zbog veličine smatra se jednim od najvrednijih arheoloških lokaliteta sa starohrvatskim nalazima. Kraljevski grad Knin najveće je naselje u podnožju Dinare i ujedno glavno polazište za uspone. Jedina cesta koja se uspinje visoko u njedra planine polazi iz naselja Guge, koje je predgrađe Knina. Cesta je zavojita i prašna, a na nekim mjestima strma, pa onomu tko se zaputi automobilom prema Dinari treba poprilično vozačkog umijeća. Kad se u višem dijelu cesta suzi, uistinu imate dojam da ste došli u kraj dalek od stvarnog svijeta. Cesta se od Suvog polja dalje nastavlja kao nekoliko kolnih putova, kojima se može jedino terenskim vozilima.

Tko želi pješice na Dinaru, može poći od planinarskog doma Brezovac, odakle se do vrha može stići za dva i pol sata uspona. Može se krenuti i iz sela Glavaša kod Kijeva, no za taj uspon treba pet sati. Iznad sela Glavaša stara je gradina slikovita oblika, a na pola puta do vrha planinarsko sklonište Martinova košara, uređeno u bivšoj ljetnoj pastirskoj nastambi. U Glavašu je jednostavno planinarsko sklonište, koje su uredili kijevski planinari. Naše planine raznolikošću krajolika - od kamenih goleti i slikovitih bjelogoričnih i crnogoričnih šuma do prostranih livada i pojasa klekovine te jedinstvenom povezanošću planina i mora - čine gorsku Hrvatsku jednim od najslikovitijih područja u ovom dijelu Europe. Neke od tih planina već su davno, zbog ljepote, položaja, povijesnih obilježja ili drugih obilježja, npr. Velebit, Biokovo ili Klek, postale simboli. No dok se europske zemlje diče najvišim vrhovima kao neupitnim nacionalnim simbolima, kod nas još većina ljudi ne zna da se najviši vrh naše zemlje nalazi na planini Dinari. Imena vrhova poput Grossglocknera, Mont Blanca, Olimpa ili Triglava kao imena nekih proizvoda danas su sinonimi za nazive zemalja u kojima se nalaze.

Mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni kako je veliko zanimanje stranaca, koji kao turisti ljeti posjećuju našu obalu, za uspon na Dinaru. U mnogim turističkim vodičima, uz podatke o površini, broju stanovnika i druge statističke podatke, nalazi se i podatak da je najviši vrh Hrvatske visok 1831 metar, a na autokartama lako je zapaziti da se taj vrh nalazi na putu prema moru te svakom imalo planinarski raspoloženom turistu to je dobar motiv za uspon. Za razliku od prije spomenutih europskih vrhunaca, najviši vrh Hrvatske razmjerno je lako dostupan. Danas je to jedan od najvećih neiskorištenih turističkih potencijala Hrvatske. Iako je put do prihvaćanja Dinare kao nacionalnog simbola još dug, on nije u začecima. Hrvatski su planinari nedugo poslije oslobođenja Dinare pokrenuli pohod koji je do danas postao već tradicionalan. Prvih godina taj se pohod održavao 30. svibnja u povodu Dana državnosti, kao možda najoriginalniji način obilježavanja hrvatske državnosti i na mjestu najprimjerenijem za to: neposredno iznad kraljevskoga grada Knina, simbola nove hrvatske slobode, na najvišem vrhu Hrvatske. Obnovljen je planinarski dom te se na Dinaru danas ide sve češće.

Pohodeći Dinaru i štiteći njezine ljepote te prenoseći iskustva i predstavljajući je, najvišu hrvatsku planinu svakako treba pretvoriti u istinski simbol. Ne samo primatom visine, nego i ljepotom krajolika i širinom vidika, Dinara to zaslužuje.

Najjednostavniji put za one koji dolaze automobilom jest prilaz iz kninskog zaseoka Guge preko Markova groba, odnosno vojnog poligona Crvena zemlja. Automobil treba ostaviti kod Markova groba, jer cesta je dalje vrlo loša, te nastaviti dalje pješice preko travnatih dolaca Brezovca, Samara i Dulera prema vrhu Dinare. Uspon od Markova groba do vrha traje pet sati. Vlasnici terenskih vozila mogu automobilom doći do Dulera, odakle se do vrha može stići za dva sata hoda.

Uspon na Dinaru najbolje je isplanirati kao dvodnevni izlet u ljetno doba godine, s noćenjem u nekoj od dinarskih planinarskih kuća. Posjetiteljima Dinare na raspolaganju su za noćenje planinarska kuća Brezovac (info: Perica Šimić, 091/89-13-506) te planinarska skloništa Glavaš i Martinova košara (info: Marko Gojević, 091/52-15-285). Sa spomenutim predstavnicima planinarskih društava Dinara iz Knina i Sinjal 1831 iz Kijeva zainteresirani mogu dogovoriti prijevoz do Glavaša i do Brezovca te tako izvesti lijepu turu od Brezovca preko vrha Dinare do Glavaša ili obratno (7-8 sati hoda). Sve dodatne informacije o planinarenju po Dinari mogu se dobiti od Hrvatskoga planinarskog saveza na telefon 01/48-24-142.

• English: Dinara - The highest peak in Croatia

Poveznice
Vrh ove stranice | Kazalo weba | Naslovnica
Najviši hrvatski vrhovi | Hrvatski vrhovi - KT HPO-a
Planinarske kuće na Dinari: Brezovac | Zlatko Prgin | Drago Grubač | Dinaridi | Martinova košara | Glavaš