Planinarska kuća Alan - Alanski doživljaji

BRGLJEZ

Pravi brgljezi (Sitta europaea) veoma su slični jedni drugima te ih je lako razlikovati od ostalih. Gornji dio tijela je uglavnom sive boje, dok je kod nekih tropskih vrsta jarkoplave ili ljubičaste. Mnoge vrste imaju crne pruge preko očiju. Donji dijelovi tijela su sivkastobijele do smeđe boje. Dužina varira od 9,5 do 20 cm, a težina od 10 do 60 g. Penju se na drugačiji način od djetlića i puzića, ne koristeći rep kao oslonac. Dok se penju ne postavljaju noge paralelno, već jednu postave visoko, a drugu nisko, kao oslonac. Brgljezi obično žive u parovima ili malim skupinama. Tijekom zime se često udružuju s jatima sjenica, djetlića i ostalih šumskih ptica koje traže hranu. Svi se gnijezde u dupljama u drveću ili stijenama, ali postoji nevjerojatna razlika u detaljima tokom izgradnje gnijezda. Neke manje vrste kopaju komore u trulom drvetu kao gnijezdo, bjelogrudi i bjeloobrazni brgljezi trljaju otrovne kukce oko ulaza u gnijezdo, a crvenogrudi koristi razmazanu smolu kao zaštitu. Brgljezi lončari prave gnijezda od blata. Za vrijeme inkubacije mužjak hrani ženku. Na vrh

VRIJESAK

Planinski vrijesak (Satureia subspicata Vis.) je biljka crveno-ljubičastih je cvjetića. Nikada ne raste na nadmorskim visinama nižim od 400 metara, dok primorski vrijesak možemo naći i na visini od tisuću metara. Vrijesak je zimzeleni grmić s poleglom stabljikom od koje se odvajaju uspravne grančice, visoke 25 – 80 centimetara. Često se susreće u Lici, a naročito na Velebitu. Čitava polja vrijeska karakteristična su za vrištine nastale uništavanjem šuma i degradacijom šumskoga zemljišta. Livade s vrijeskom osobito cijene pčelari jer se na njima može dobiti vrlo kvalitetan med. Vrijeskov med je odličan za zimovanje pčela, a u ljudskoj prehrani vrlo je ljekovit. Vrijesak cvate od srpnja do kraja listopada. Najbujniji je u proljeće i jesen, u vrijeme kada ima najviše oborina. Na vrh

OBIĆNI ŽUĆAK (Gonopteryx rhamni)

PUH

Puh (Myoxus glis L.) je oko 15 cm (plus rep) dugačak mali simpatični, radoznali i proždrljivi šumski glodavac kitnjasta repa. Smeđkaste ili sivo plavkaste boje. To je živahna noćna životinjica koja postaje aktivna u sumrak. Živi u kamenim šupljinama i šupljim starim bukvama, pa tako i u okolici planinarske kuće Alan. S lakoćom se penje po vanjskim zidovima i rado se zavlači u kuću. Taj mali šumski "razbojnik" obožava hranu iz naprtnjača pa se nerijetko i zavuče u njih, kada ih manje iskusni planinari dobro ne zatvore. Glavna hrana su mu žirovi bukve (bukvice), insekti, a ne preza ni od rajčice ili sira. Bezazlen je, ali glođe sve što mu dođe pod zube pa može napraviti priličnu štetu. Zbog njega su na svim prozorima planinarske kuće Alan postavljene žičane mreže.

BURA U SUTON

OSJAK

Osjak (Cirsium eriophorum) može narasti od 60 do 150 cm. Cvate od sedmog do devetog mjeseca. Cvjetne glavice su veličine 4 – 7 cm, pahuljaste s vrlo velikim oštrim bodljama. Listovi su mesnati i također s bodljama. Vrlo je atraktivan u vrijeme cvatnje, jer bojom cvijeta odskače od okoline. Posebno je lijep kad ga posjeti bumbar ili pčela. Raste na planinskim kamenjarskim travnjacima i rudinama, pojedinačno i u skupinama. Nalazimo ga uzduž cijelog Velebita na visini 600-1500 m. U nuždi, stabljike mogu poslužiti kao izvor tekućine za utaživanje žeđi

POSKOK

Poskok (Vipera ammodytes) je najotrovnija i najopasnija europska zmija iz porodice ljutica. Najveća je otrovnica na našim područjima. Boja je promjenjiva, pa mu je leđna strana siva, žuta ili smeđa s tamnom cik-cak prugom. S trbušne strane je bjelkast s crnim točkama. Mužjak može narasti do 1 metra dužine. Na Velebitu su zabilježeni i primjerci koji premašuju tu veličinu. Ženka je manja od mužjaka. Uz izlomljenu prugu na leđima, poskok je prepoznatljiv po trokutastoj plosnatoj glavi, okomitoj zjenici i roščiću na vrhu njuške. Živi do 15 godina. Voli suha kamenita područja s dosta grmlja. Aktivan je većinom noću, a danju spava sklupčan, probavljajući hranu. U hladnijim krajevima spava zimski san. Posebno je opasan u jesen, kada se penje na drveće gdje dočekuje ptice. U narodu se pričaju legende o poskokovom skakanju i o njegovom savijanju u kolut i kotrljanju nizbrdo. To su priče nastale zbog ljudskog straha, budući da je poskok vrlo nepredvidiv i njegov je ugriz među najbržim od svih zmija. Poskok može pužno smotati stražnji dio tijela pa onda uzdignuti prednji i brzo ga izbaciti naprijed da ugrize žrtvu. Doseg takvog trzaja (skoka) je 40 cm. U slučaju ugriza, ugrizenog treba što hitnije odvesti liječniku da mu pruži djelotvornu pomoć. Treba biti oprezan, no poskok se u pravilu sklanja od čovjeka.

Priče

Pri uređivanju web sadržaja o planinarskoj kući Alan, željeli smo da stranica ne bude samo suhoparna informacija, nego i mjesto za sve one koji osjećaju sebe dijelom ovog dijela Velebita. U razgovoru s posjetiteljima planinarske kuće Alan i ove stranice dala se naslutiti potreba i želja planinara da ispričaju svoje priče, priče kroz koje mogu podijeliti svoje osjećaje i dojmove, a viđenje prenijeti drugima. Naravno, svatko to može učiniti svojim načinom i stilom, pozivamo vas da svoje dojmove i fotografije pošaljete kako bismo ih podijeliti s posjetiteljima Alana i ove stranice.

"Trebalo nam je to" - Luka Tambača

Prijatelji smo i troje nas je. Nije prošlo dugo od našeg prvog planinarenja. Prvo planinarenje po Velebitu dogodilo se još u srpnju. Odmah nakon prvog povratka kući dosta sam razmišljao o motivima odlaska i da li su očekivanja ispunjena. Shvatio sam da je taj posjet bio samo jedan kratki „foršpan“ i da obvezno moram pogledati cijeli film. Istina je, kako kažu, da: „Tko jednom dođe na Velebit, uvijek se vraća!“. U tu čast smo se okupili, sjeli u auto, i osjećajući se poput pravih pionira krenuli put Zavižana. Prvo jutro nas je već u 6 sati probudila planinarska svijest (a ne sat), te smo prvim pogledom kroz orošeni prozor spavaonice vidjeli lisicu kako trčkara promrzlom travom u potrazi za miševima i drugim glodavcima. To me odmah motiviralo da izvadim aparat i snimim jutarnju idilu magle i probijajućeg sunca na Zavižanu.

Sjećam se da smo nešto doručkovali i odmah krenuli Premužićkom prema Alanu. Gromovača je odavala nedavnu prisutnost snijega. Jutro. Stali smo prvi puta da se odmorimo, zaista, u Rossijevoj kolibi gdje smo zapalili vatricu kako bi se posušili i ugrijali vodu. Ugodno......u toplom......samo mi...... U zanosu nismo mimoišli niti Crikvenu, a niti Seravski vrh. Dojmljivo. I jedno i drugo. Već smo se pomalo osjećali kao „stari“ poznavaoci Velebita. U kasno poslijepodne smo stigli do PK Alan, te se odmah zaputili na Buljmu, posvijedočiti još jednom da sunce može i drugi puta ponoviti svoj veličanstveni zalazak.

Tada to još nismo znali, jer možda ne vizualno, ali sigurno sadržajno najzanimljiviji izlet bio je, slijedeći dan, naš put od Alana do Štirovače, do koje smo sretno stigli. Kako bismo što više upoznali i vidjeli taj dio Velebita, na Alan smo se htjeli vratiti nekim drugim putem, te smo za upute pitali rendžera, koji nas je odmah uputio prema Šatorini. Međutim, nakon podosta hodanja i brojnih raskrižja počeli smo shvaćati da nešto nije u redu. U toj fazi svaki osobno se nekako pouzdavao u znanje onoga kraj sebe, misleći da taj drugi zna gdje ide, i nadali se skorom susretu s Premužićkom, kojom smo se mislili vratiti na Alan. Srećom, kod Šatorine smo ubrzo sreli grupu spiljara te ih zamolili za pomoć pri orijentaciji, te puni elana, nastavili hodati kamenjem popločenom šumskom cestom. Svakih stotinjak metara mogao se vidjeti izmet od mede. Njegova sve očitija prisutnost nas nije zabrinjavala sve do trenutka kada se glasno, blizu nas, moglo čuti brundanje iz šume. Odmah smo produljili korak i uzvratili glasnijim pričanjem kako bi mu dali do znanja da smo i mi tamo.

Pola sata nakon toga, novo iznenađenje! Slijepa cesta, kraj! Gotovo! Uslijedio je trenutak očaja, jer smo znali da smo definitivno... negdje!? Zapravo, to i ne bi bio problem da se noć nije polako spuštala. Popeli smo se na obližnji vrh Orbazovac kako bismo uopće vidjeli gdje smo, međutim bili smo poprilično daleko od bilo čega, te smo počeli razmatrati mogućnost da sakupimo drva za ogrjev i prespavamo dolje u šumi. Najhrabriji članovi „ekspedicije" su bili zauzeti hvatajući signal, u pokušaju da nazovu svoje bolje polovice u Zagrebu. Nećemo sve otkrivati što se govorilo, jer između ostalog, mi smo ponosni „alfa mužjaci“. Ipak, poručio bih nešto ljepšem spolu. Zaboravite Cosmo, ako želite da vam se muškarac otvori, dajte mu napunjeni mobitel i pošaljite ga na Velebit bez karte! Uspjeh zagarantiran.

Nakon polusatnog analiziranja situacije pala je odluka za povratak do spiljara, koji su prethodno napravili kamp podno Šatorine. Ponudili su nam čaj i prijevoz autom do Alana. Tek smo drugi put na Velebitu, shvatili smo, a i priznali si, kako se je lako izgubiti. Srećom nismo ništa radili prema vlastitim saznanjima nego smo uvijek pitali ljude koji znaju nešto više od nas. Da nismo, tko zna gdje bi završili!

Ponijeli smo sa sobom vjeru da smo nešto naučili, da smo bogatiji za jedno iskustvo, za jedno veselje i radost da smo postali u sebi još veći zaljubljenici u tu predivnu, divlju planinu.

Luka

Poveznice
Vrh ove stranice | Kazalo weba | Naslovnica
Planinarska kuća Alan - početna stranica | Informacije o planinarskoj kući Alan
Pristupi do planinarske kuće Alan | Izleti od planinarske kuće Alan | Alanski doživljaji