|
Hrvatska planinarska prošlost započela je 15. listopada 1874. godine osnivanjem Hrvatskog planinskog družtva. Od tada do danas prošlo je 150 godina uspješnog rada.
Svaka godina djelovanja nosila je sa sobom brojne uspjehe koje su poznate i priznate ne samo kod nas nego i u svjetskim razmjerima. Ovdje se nalazi uvid u neke od mnogobrojnih dostignuća prikazanih kako su se odvijali prateći vremenski slijed u godini. Uz poznata činjenična stanja često se zaboravlja na male anegdote ili usputna događanja. Nepoznato o poznatom....
Iako se smatara da je prva planinarska izložba bila upravo ova koja se navodi iz objave u Kaledaru Napretka od 01.01.1930. godine da se iščitati da je to bila prva sveobuhvatna izložba. Prvenstvo prve izložbe ostaje izložbi iz 1913. godine.
To ipak ne umanjuje vrijednost i povijesni značaj da je 02.01.1922. godine otvorena sveobuhvatna planinarska izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Ovom izložbom HPD je htio promovirati planinarstvo.
Od zanimljivijih izložaka navode se:
Slijedi dio novinskog članka nepoznatog autora o tom događaju. Članak je izdan 01.01.1930. kao osvrt na prethodnih 55 godina postojanja Hrvatskog planinskog družtva:
"...I na polju planinarske propagande postiglo je H. P. D. vidnih uspjeha. Ono je stupilo više puta pred javnost priredbom izložaba planinarskih slika i fotografija, da tako pobudi i u širim krugovima interes za prirodne krasote naše domovine. Tako je u Zagrebu priredilo prvu izložbu planinarskih fotografija god. 1913. i prvu potpunu planinarsku izložbu god. 1922. sa fotografskim snimkama, slikama, alpinskom florom i faunom, petrografskim, geološkim i etnografskim predmetima, koja je pobudiia vanredno zanimanje u gradanstvu i kod omladine. Iza toga slijedio je gotovo svake godine niz takovih priredbi ne samo u glavnom gradu, nego i kod podružnica u pokrajini, pa su i u god. 1929. bile tri takove izložbe kod podružnica na Sušaku, u Virovitici i Koprivnici, a sprema se i četvrta u Dubrovniku. ..."
Krajem 19. stoljeća, osim zgrade kazališta, Rijeka je dobila još i aplinistički klub - CAF (Club Alpino Fiumano).
Klub je osnovan 12.01.1885. Osnivač i prvi predsjednik bio je ing. Ferdinand Brodback iz Beča. Njegovo osnovno zaduženje je bio rad na zgradi kazališta, ali on je na Kvarner uz puno sportske volje donio ljubav prema planinarenju i skije.
Tako je Rijeka, osim alpinističkog kluba dobila i početke skijaškog ozračja.
CAF je nastao u zanimljivo vrijeme - u vrijeme kada se planinarstvo počelo širiti među tadašnjim građanskim slojem. Svojim djelovanjem okuplja veći broj članova s područja Rijeke.
Nakon osnivanja društvo otkupljuje omanji teren u Omišlju gdje grade osmatračnicu. Prvi 'službeni' izlet organiziran je u travnju 1885. Dio planinara krenuo je do Bakra, potom brodicama do Voza na Krku gdje su nastavili put do Omišlja. No ipak je većina društva u Omišalj došla parobrodom iz Rijeke. Nakon ovog izleta organizirano je još niz izleta od čega se posebno ističe tradicionalni uskršnji pohod na Učku. Za uspon na Učku društvo je postavilo novi pravac uspona koji se koristi i danas.
1907. Klub je pristupio izgradnji (ili barem planiranju izradnje) doma na Hahlićima. Od toga se odustalo zbog zabrinutosti za sigurnost zgrade na divljem, Hrvatskom terenu (ipak je u konačnici CAF bio talijansko društvo u Fiumi).
Prvo skijaško takmičenje u hrvatskim krajevima također se povezuje sa CAF-om. Naime, 1897 na padinama Učke u organizaciji CAF-a organizirano je prvo skijaško takmičenje na području Hrvatske.
U ožujku 1906. društvo osniva i fotografsku sekciju, a već 1908. organizira i izložbu fotografija. I naravno - planinari ovu izložbu smatraju prvom pravom planinarskom izložbom.
Na vrhPlaninarski svijet je zasigurno čuo za Hajdučke i Rožanske kukove no kako bi razumjeli zašto su davne 1969. godine Zakonom proglašeni kao strogi (prirodni) rezervat saznajmo više o njima.
Strogim rezervatom proglašeni su kako bi se taj dio kopnenog područja sa svojom neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom dodatno zaštitio s ciljem očuvanja izvorne prirode. Na tom području su zabranjene gospodarske i druge djelatnosti ali se može dopustiti posjećivanje, istraživanje i praćenje stanja prirode.
"Kukovima" se često u narodu nazivaju velike i gole kamene gromade koje strše iznad okolnog terena. Tim opisom krase se i oni Hajdučki te Rožanski no samo su na tom području od 20-tak km2 sjevernog Velebita tako grupirani i naočiti. Iznad 1600 m nadmorske visine nalazi se nekolicina stjenovitih vrhova-kukova i još nebrojeno ispod te visine.
Možemo ih prepoznati po okomitim tornjevima, šiljcima te zaobljenim glavicama koji su razdvojeni neprohodnim vrtačama, ponegdje su u skupinama ili izolirani od ostalih.
Najistaknutiji Hajdučki kukovi su Golubić, Begovački, Jarekovački, Pavića i Duića kuk, a od Rožanskih to su Gromovača, Krajačev, Pasarićev, Vratarski, Varnjača i Crikvena.
Legende spominju da su Hajdučki kukovi ime dobili po hajducima koji su se u prošlosti tamo skrivali. To je područje bilo utočište podgorskim hajducima poput poznate hajdučice Mare o čijoj su borbi protiv turske i austrijske tiranije brojne pjesme ispjevane. Generacije Podgoraca pokušavale su pronaći golemo blago zakopano u borbi s austrijskim vojnicima, no zbog svoje lakomosti za blagom nisu to uspjevali jer ga otkriti može samo onaj tko će ga i podijeliti potrebitima.
Biljka rožica (ruža), krije se u imenu Rožanskih kukova, dok legende starih Podgoraca spominju i mjesto gdje se na ovim kukovima nalazi vilinska voda (malo jezero obraslo lopočima) uz koju borave vile.
Na vrhJedan od najvrjednijih planinarskih sadržaja na webu nedvojbeno je bibliografija časopisa Hrvatski planinar.
Hrvatski planinarski savez digitalizirao je i izradio bibliografiju svojega časopisa Hrvatski planinar. U tri godine rada digitalizirano je ukupno 30.000 stranica. U skeniranje je utrošeno oko 1000 radnih sati. Osim toga, nekoliko stotina sati uloženo je u pribavljanje i transport starih brojeva, pregledavanje i procjenjivanje kvalitete predložaka, ispravljanje pogrešaka pri skeniranju, poravnavanje i obrezivanje stranica, izradu i kontrolu PDF-ova i sl. Za digitalizaciju su korištena četiri računala i tri skenera te osam eksternih čvrstih diskova od 1 Tb. Samo jedna digitalna kolekcija zauzima 2,2 Tb diskovnog prostora.
Bibliografija je puštena u rad 4. lipnja 2008., na svečanosti u povodu 110. obljetnice izlaska prvog broja i 100. godišta Hrvatskog planinara.
HPS je digitaliziranu građu 2009. na prigodnoj svečanosti darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dostupnost starih brojeva Hrvatskog planinara na internetu uvelike je povećala zanimanje za naš časopis te pomogla boljem vrednovanju njegove uloge ne samo u našem planinarstvu, nego i u hrvatskoj kulturi u cjelini.
Bibliografija je dostupna na web-adresi hps.hr.
Na vrhU starim brojevima Hrvatskog planinara mogu se pronaći razne zanimljivosti. Članke o Tomislavovom domu nalaze se u više brojeva a ovdje su izdvojene dvije o velikim požarima koje su zahvatile dom. Jer, na početku svoje priče Tomislavov dom je zamišljen kao planinarski dom u kojem će se okupljati planinari koji dođu na Sljeme nakon spuštanja s njegovog vrha. Dom, koji je sada hotel, nalazi se 27 metara ispod samog vrha Sljemena.
Hrvatski planinar 1934-10 str.121 PRVI POŽAR 1934.
Bila je to noć, 4./5. veljače, godine 1934., kada je hrvatsko planinarstvo slavilo svojih šezdeset godina postojanja i godina koja će se zauvijek pamtiti po katastrofi. U plamenu je nestao Tomislavov dom. Dom koji je u ono vrijeme bio okupljalište svih planinara pa i izletnika koji su pohodili sljemenske vrhove. U početku se Dom sastojao samo od jednog krila zgrade koja je tada bila lugarnica popularnog naziva „Gradska kuća“, a koju je o svom trošku uredila Zagrebačka gradska općina. Nakon niza godina i pokušaja na prijedlog Hrvatskog planinarskog društva, Grad Zagreb daje na zakup od 20 godina cijelu kuću koja je već kroz godinu dana nadograđena i spojena verandom da bi se 1925. godine, zbog ukazane potrebe sve većim brojem planinara koji su posjećivali Medvednicu i Sljeme, nadogradila postojeća kuća. Bilo je to doba kada se obilježavala tisućita godina hrvatskog kraljevstva te je stoga kuća dobila naziv „Tomislavov dom“.
Drugog dana proslave 60-godišnjice HPD-a, prilikom polaganja temeljnog kamena za izgradnju novog doma, u samu utrobu isklesanog kamena polegnuta je povelja u cijev od olova i bakra koja je sadržavala fotografiju starog doma i potpise upravnog odbora Središnjice HPD-a.
Niti devedeseti jubilej hrvatskog planinarstva nije protekao bez tragedije i to ponovno u obliku požara omiljenog Doma. S Medvednice je i ovoga puta stigla vijest koja je zaprepastila cijelu javnost, ne samo planinarsku. Uništen je ponos planinara, Tomislavov dom. Otvoreni plamen koji je izbio na krovu primijetili su prekasno slučajni prolaznici tog dana na Medvednici. Detaljna istraga otkrila je i uzrok ovog požara koji ide na duše dvojice limara koji su nepažnjom i krajnje nemarnim odnosom prema svom radu, zanemarili pažnju prilikom rada sa benzinom. Time su i opovrgnuta sva nagađanja oko neispravnih električnih instalacija i dimnjaka. Niti vatrogasci koji su ubrzo stigli i više od 24 sata neprekidno se borili s vatrenom stihijom nisu uspjeli spasiti mjesto za koje su vezane tolike uspomene i osjećaji.
Za spomen i pohvalu ostaje još iskazana žrtva osoblja koje je, uz pomoć školske mladeži koja se tamo zatekla na izletu, uspjela spasiti veći dio inventara, iako teško oštećenog, izvlačenjem na sigurno mjesto dodavajući izbacivane stvari nepoznatim dječacima i djevojčicama.
Dnevni tisak im je izrazio zahvalnost:“… te dječje ruke radile su tako spremno i ustrajno kao i ruke onih koji su na Medvednici prvi put udarili temelje planinarskog doma. Kao da su te male glavice znale kako plamen uništava nešto što je s tom planinom povezano poput borova i livada. Da, davno je tome što ovamo na bilo zelene Medvednice svraćaju ljudi.“ – Branimir Špoljarić.
Na vrh
“Kozjak pl. 780 m, južna stijena. Uroš Menegelo-Dinčić i ja. Motorom Ljubimir od Poljuda do K. Sućurca. Uspon smo započeli kod velikog Kozjakovog točila zatim desno po strmim policama, pak opasnim drobljivim kuloarom do strmog terena obraslog niskim grmljem. Pred nama se nakon ovog grmlja ustobočio problem: stijena okomita, 30 m visoka do samoga vrha. Osiguravajući jedan drugoga užetom spuzali smo na sam vrh po orkanskoj buri skoro smrznutih prstiju. Povratak čobanskim putem. Ovo je bio prvi moj prvenstveni uspon.”, riječi su koje je Petar Lučić-Roki zapisao u svom planinarskom dnevniku 14.II.1937. godine kada su on i Uroš Menegelo-Dinčić prvi put ispenjali alpinistički smjer na Kozjaku nazvan ROKIJEV SMJER.
Petar Lučić-Roki se rodio na Visu 1916. g., u djetinjstvu je živio na otoku Hvaru, te se preselio u Sinj gdje je završio gimnaziju i započeo sa planinarenjem. Nakon talijanske okupacije Splita preselio se u Zagreb gdje je živio i planinario do kraja života. Iako se samo kratko vrijeme bavio alpinizmom svojim je prvenstvenim usponom na Kozjaku 1937. g. utemeljio alpinizam u Dalmaciji. O tom usponu i ostalim planinarskim aktivnostima je pisao u svom planinarskom dnevniku kojeg je na tavanu pronašao Kazimir Andrić iz Zagreba te o tome obavijestio HPS i napisao članak u Hrvatskom planinaru br. 11/2011. Također je kontaktirao tadašnjeg predsjednika HPD-a "Mosor", pokojnog Gorana Gabrića, i poslao mu skenirani dnevnik budući da je Petar Lučić- Roki bio član predratnog HPD-a "Mosor". Goran Gabrić ga je pretipkao i objavio na web stranici HPD-a "Mosor" kako bi i mlađe generacije Mosoraša, ali i planinara iz drugih društava saznale ponešto o ovom velikanu hrvatskog planinarstva, poznatom penjaču, te dužnosniku u Planinarskom savezu Hrvatske o čemu je pisao i prof. dr. Željko Poljak u Hrvatskom planinaru br.11/2011.
U dnevniku je autor po datumima naveo ukupno 110 izleta, crtao je skice stijena i planina, te lijepio fotografije koje su nažalost izgubljene. Ali čitajući dnevnik, kojeg je započeo pisati u svojoj 17. godini i pisao ga je redovito do 1944. g. sa prekidom u 1939. i 1940. godini, slikovito se može dobiti prikaz razdoblja planinarenja prije II. svjetskog rata u Splitu i okolici dok je boravio u Dalmaciji, te njegove planinarske aktivnosti u Zagrebu i okolici za vrijeme II. svjetskog rata kada se preselio u Zagreb, te sam autorov pogled na planine i planinarenje.
O samom smjeru na Kozjaku informacije se mogu pronaći u alpinističkim vodičima, te na web stranicama i forumima raznih penjačkih klubova.
OPIS SMJERA - ROKIJEV SMJER
Autori/Prvi uspon: PETAR LUČIĆ-ROKI I UROŠ MENEGELO-DINČIĆ 14.02.1937.
Ocjena: III
Obvezna ocjena: II+
Vrijeme penjanja: 2 h
Broj dužina: nepoznato
Visina stijene: 240 m
O smjeru je pisao i Zlatko Smerke u Alpinističkom vodiču objavljenom 1963. godine.
Pristup: Od Kaštel-Sućurca postoje dvije staze, jedna koja se odvaja od glavne ceste između 21sela i tvornice «Ju-govinil«, a prolazi pored sportskog stadiona i vodi direktno do pod stijenu za 1 sat hoda, ili od auto-stanice, odnosno željezničke stanice markiranim putem prema planinarskoj kući; od Gospe na Hladi skrenuti sa staze ulijevo, ili do same planinarske kuće. U oba slučaja traverzirati padine prema zapadu do najvećeg sipara, podno centralne jaruge, za 1,30 sati hoda.
Opis: Ulaz iznad najvećeg sipara (trapezoidnog) u centralnu jarugu. Njome do prve gredine, te gredinom desno u manju neizrazitu jarugu, između centralnog i desnog rebra. Gore do dobro vidljive pećine, mimo nje desno i ravno gore na vrh stijene kojih 100 m istočno od glavnog vrha.
Silaz: Sa vrha markiranim putem na dom pod Kozjakom, 30 min. hoda.
Više o ovom velikanu hrvatskog planinarstva, te pronalasku dnevnika i prijepis samog dnevnika se može pročitati na:
Na vrhDo 2008. godine se 171 žena popela na Mount Everest, ali kad je dana 11.02.2008. godine na svojoj redovnoj sjednici Izvršni odbor HPS-a donio odluku o organiziranju Druge hrvatske ženske ekspedicije »Mt. Everest 2009« želja je bila da ih bude još. Toj odluci je prethodio uspjeh Prve hrvatske ženske ekspedicije „Cho Oyu 2007“ tijekom koje se ukupno pet djevojaka iz Hrvatske popelo na taj šesti najviši vrh na svijetu koji se sa svojom visinom od 8201 m diči na granici Tibeta i Nepala, a udaljen je 30-ak km od Mt. Everesta. Mt. Everest, (tib. Qomolangma, nep. Sagarmatha, lim. Chajamlungma, kin. Zhumulangma, eng. Mount Chomolungma), najviša je točka na zemaljskoj kontinentalnoj kori sa visinom od 8848 metara iznad razine mora. Bilo je mnogo pokušaja osvajanja tog najvišeg vrha, a u tome su uspjeli Novozelađanin Edmund Hillary i nepalski Sherpa Tenzing Norgay 1953. godine rutom preko južnog prijevoja. Nakon njih krenuo je niz uspona na krov svijeta, ali u tom nazovimo to tako “muškom izazovu” do vrha se "probila" i žena. Dana 16. svibnja 1975. godine vrh najviše planine na svijetu osvojila je Junko Tabe iz Japana i time potakla brojne alpinistice da krenu njenim stopama.
Prvi Hrvat koji je osvojio Mt. Everest bio je naš proslavljeni alpinist Stipe Božić koji se na njega popeo čak dva puta- 1979. g., te ponovo 1989. g. i dugi niz godina bio jedini Hrvat na krovu svijeta. Stoga je ta Druga hrvatska ženska himalajska ekspedicija „Everest 2009“, organizirana od strane Hrvatskog planinarskog saveza i u čijem su penjačkom sastavu bile isključivo žene, imala poseban značaj. Nedugo nakon povratka sa ekspedicije „Cho Oyu 2007“ po glavama cura se motala ideja o daljnim penjanjima, a kako se bližila 135. obljetnica organiziranog planinarenja u Hrvatskoj i nije bilo boljeg način za to obilježavanje od ponovnog okupljanja ekipe i organiziranja druge ekspedicije, ovaj put na najviši vrh svijeta.
Izvršni odbor HPS-a je donio odluku i ubrzo nakon toga krenule su intenzivne pripreme. Cure su organizirano, intenzivno i predano vježbale, planinarile, penjale podižući svoju kondiciju, brzinu i tehničke i vještine. Vrlo često su već u u petak nakon posla uzimale ruksake i opremu te jurile na vikend- treninge po planinama Hrvatske i Slovenije te Alpama. Ključni doprinos kvalitetnim i opsežnim pripremama dala je upravo Prva ženska ekspedicija i iskustvo boravka na velikim visinama jer su cure „znale“ što ih čeka imajući na umu da je Everest preko 600 m viši od Cho Oyu što nosi dodatne opasnosti, pa traži još bolju spremnost i tima i svake pojedine članice.
Nakon 14 mjeseci intenzivnih fizičkih, ali i psihičkih i financijskih priprema, 11 hrabrih žena je krenulo u osvajanje najvišeg vrha na planetu.
Kako je prošla sama ekspedicija i kako su se 4 žene popele na Vrh svijeta s čime je Hrvatska u to vrijeme postala jedina zemlja na svijetu u kojoj se više žena nego muškaraca popelo na Mt. Everest čitajte u svibnju kada će biti 15. godina od ekspedicije koja je zlatnim slovima upisana u povijest hrvatskog alpinizma.
Na vrhPočeci gorskog spašavanja bilježe se početkom 20. stoljeća, kada su planinarske i alpinističke aktivnosti na našem području zadobile popularnost. S obzirom na udaljenost planinskog područja od civilizacije, u slučaju nesreće planinari su pomagali jedni drugima. Ne čudi, stoga, da su prve organizirane skupine za spašavanja nastale baš u sklopu nacionalnog planinarskog saveza. Pri središnjici Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu 1936. godine, u okviru Alpinističke sekcije HPD-a, započela je s djelovanjem prva „izvježbana momčad za spašavanje“ koju su činili najistaknutiji hrvatski alpinisti.
Daljnji razvoj službe usporilo je razdoblje Drugog svjetskog rata, međutim, dvije nesreće su ponovno ukazale na potrebu žurne organizacije. Prva se nesreća dogodila u ljeto 1948. godine na Čvrsnici, kada se pri padu sa stijene ozlijedio zagrebački alpinist. Akcija spašavanja je uspješno provedena i alpinist se oporavio. Druga nesreća se dogodila 1949. na stijeni Šljeme na Durmitoru u Crnoj Gori, kada je smrtno stradao instruktor alpinističkog tečaja, Josip Komen.
Slijedom tih, nesretnih događaja, 4. siječnja 1950. godine, održana je sjednica inicijativne komisije Planinarskog saveza Hrvatske za osnivanje Gorske službe spašavanja (GSS PSH), a 24. veljače 1950. godine održana je osnivačka skupština GSS PSH-a. Krajem iste godine formiraju se spašavateljske momčadi GSS-a, prvo u zagrebačkim planinarskim društvima (Zagreb, Velebit, Grafičar, Runolist i Željezničar), a kasnije i u ostalim društvima u Hrvatskoj.
Na vrhDr. Kamilo Firinger prozvan je „ocem“ slavonskog planinarstva, a u nekim planinarskim krugovima i osječkom planinarskom legendom.
Osnovni podaci: rođen 20. 2. 1893. u Daruvaru od majke Slavke i oca Frana. Nakon desetak godina odlazi u Osijek gdje dočekuje i svoje posljednje dane života. Između tog razdoblja, osim što je bio pionir slavonskog planinarstva, bio je i doktor pravnih znanosti, odvjetnik, arhivar, političar, novinski izdavač, a nama posebno zanimljiv kao čovjek od sporta jer se bavio plivanjem, skijanjem a kao ljubitelj prirode bio i veliki planinar.
Upoznajmo Kamila kao planinara: 1916. godine spoznao tu granu sporta zahvaljujući jednom Slovencu kojega je upoznao na talijanskom ratištu. Tako je odlučio svoje zanimanje za planinarstvom aktivirati 1919. učlanjenjem u Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu. Po povratku s ratišta otvara odvjetnički ured u Osijeku gdje odlučuje svoja planinarska iskustva prenijeti istomišljenicima. 1925. postaje suosnivač, a ujedno i predsjednik podružnice Hrvatskog planinarskog društva u Osijeku pod nazivom „Jankovac“.
Planinarski dom na Jankovcu bila je ideja Rufolfa Kirilya koju je Kamilo zdušno podržao te je bio jedan od sudionika u njegovoj izgradnji. 1948. godine postaje jedan od najzaslužnijih za obnavljanje planinarske organizacije u Osijeku (p)ostajući i dalje predsjednik koji iste godine obnavlja i proširuje treći dom na Jankovcu. Istaknuo se u promociji slavonskog planinarstva i kao suinicijator Slavonskog planinarskog puta (1957.), prve i najstarije hrvatske obilaznice, a sve to djelujući kroz rad Planinarskog saveza kotara Osijek (1962.), kasnije Planinarskog odbora Slavonije (danas Udruga Slavonski planinari) gdje je više godina bio na čelu.
Za svoj rad dobio je više priznanja: nositelj je Zlatnog znaka PSH i Zlatne značke PSJ te priznanja „Začasni član Hrvatskog planinarskog društva“. Svojim neumornim i istaknutim radom stekao je ugled, osim u planinarskom, i u društvenom životu te će njegov lik i djela vječno opstojati slavonskim planinarstvom.
Aktivno se bavio planinarstvom više od pola stoljeća, a među posljednjim planinarskim pothvatima bio mu je jubilarni uspon prvog izleta HPD-a na Oštrc i Plješivicu.
Umire nakon duge bolesti, u visokoj starosti te biva pokopan 1984. u svom dragom Osijeku. Osijek mu se posthumno zahvaljuje imenovanjem jedne ulice na Tvrđi njegovim imenom.
Prilikom proslave 50. obljetnice aktivnog djelovanja u planinarstvu izjavljuje: „Napori pojedinaca u radu u planinarstvu, kao i u svakom drugom radu, doduše su važni, ali nisu toliko važni kao činjenica da ima ljudi koji to prihvaćaju, sudjeluju u tom radu i kasnije ga nastavljaju. Zato moramo misliti na mlade, na one koji će nastaviti naše djelo.“
Izvori:
Monografija Hrvatskog planinarskog društva „Bršljan-Jankovac“, 2020., grupa autora
Jankovac: planinarska priča, 2015., Đorđe Balić
web: Iz povijesti društva – HPD "Bršljan-Jankovac"
Alpinistička sekcija u okviru matice HPD-a je osnovana početkom 1935. godine, te su članovi odmah krenuli sa aktivnim radom. Prihvaćen je pravilnik sekcije, izabran je pročelnik (Miroslav Čubelić) i odbor, nabavljene su sve potrebne stvari i inventar, uređen je prostor za sastajanje, te su organizirani izleti i penjački usponi u Alpama i na Kleku.
Već iduće godine organizirana je prva alpinistička škola u Hrvatskoj po uzoru na planinarska društva u inozemstvu kako bi se proširio broj članova sekcije, te obučio mlađi naraštaj za izvođenjem alpinističkih uspona.
Škola je započela sa radom 05. ožujka 1936. g., sastojala se od teoretskih predavanja koja su se održavala svakog utorka i četvrtka u društvenim prostorijama u Varšavskoj 2a od 20 do 22 h i terenskih vježbi, a predavači su bili iskusni planinari i instruktori gg: dr. J. Poljak, dr. F. Kušan, dr. Lj. Barić, dr. B Gušić, M. Kovačević, K. Rapp, Milković, M. Dragman, S. Brezovečki, S. Prevendar, V. Čubelić te pročelnik M. Čubelić koji je ujedno bio i voditelj škole. Upisnina u školu je iznosila Din 20.
Teoretska predavanja su održana iz slijedećih predmeta:
Praktični dio škole, tj. vježbe u penjanju su se održavale pod Okić-gradom, ali i na Kleku i u Kamniškim Alpama gdje su apsolventi škole prvi put penjali u stijeni.
Održavanjem te škole alpinistička sekcija je doživjela veliki uspjeh i dobila zalet za daljnje mnogobrojne uspjehe. Također je u kratko vrijeme udvostručila broj članova budući da je školu završilo 50 polaznika što je dodatno pokazalo kolika je važnost i potreba bila za njenom organizacijom.
Tijekom 1966. godine Izvršni odbor Planinarskog Saveza Hrvatske (IO PSH) je održao 22 sjednice, a na jednoj od njih je osnovana Komisija za odlikovanja. Zadaća njenih članova je bila da srede evidenciju do tada podijeljenih priznanja pojedincima i organizacijama, te izrade prijedlog Pravilnika za dodjeljivanje znaka priznanja PSH za postignute uspjehe, rezultate i zasluge na polju planinarstva u SR Hrvatskoj kojim bi se regulirale buduće dodjele.
Prijedlog Pravilnika je prihvaćen u prvoj polovici 1967. godine na sjednici IO PSH. Kategorije znaka priznaja podijeljene na brončane, srebrne i zlatne koje će se dodjeljivati zaslužnim članovima planinarskih organizacija, ali i osobama izvan organizacija pod posebnim uvjetima. Također, uvedena je i kategorija “Naročita plaketa” za planinarske organizacije i one izvan Saveza za poseban angažman u razvoju planinarstva u SR Hrvatskoj. Za dodjelu svih kategorija priznanja bio je zadužen IO PSH Hrvatske na prijedlog planinarskih društava, ali i na pismeni prijedlog predsjednika PSH.
Komisija za odlikovanja, danas “Komisija za priznanja”, se nakon osnutka 1966. godine bacila na posao, te napravila bazu podataka koja se do danas redovito ažurira. U periodu od 1962. do 2023. godine u bazu podataka su unešeni podatci za 8060 dodjeljenih priznanja, od čega su zaslužnim članovima dodjeljena 3975 Brončana znaka, 2225 Srebrna znaka, 1459 Zlatna znaka, 395 Plaketi, a 6 osoba je dobilo Povelju počasnog člana.
Sve do danas, uz manje preinake i nadopune Pravilnika, ta se tradicija nastavila te Hrvatski planinarski savez (HPS) svake godine pojedincima, planinarskim udrugama članicama HPS-a ili njihovim organizacijskim jedinicama dodjeljuje priznanja za postignute uspjehe, rezultate i zasluge za razvitak planinarstva u Hrvatskoj i to:
Informacije:
Pročelnik Komisije za priznanja g. Slavko Korman
https://www.hps.hr/priznanja/
https://www.hps.hr/hrvatski-planinar/svi-brojevi/
https://www.hps.hr/hrvatski-planinar/svi-brojevi/1966/
https://www.hps.hr/hp-arhiva/196703.pdf
Među prvim planinarskim web-stranicama na hrvatskom internetu uspostavljene su 1997. planinarske stranice Hrvatskog planinara. Stranice su postavljene na javnom računalu Srca 24. ožujka 1997.
Prva adresa stranica bila je www.plsavez.hr. Nakon prestanka rada Hrvatske pučke stranke web adresa hps.hr je postala slobodna. Ovu adresu htjelo je mnogo udruga koje koriste kraticu HPS (Hrvatski plivački savez, Hrvatski pikado savez, Hrvatski pčelarski savez, Hrvatski plesni savez, ...) ali, usprkos tome što u planinarstvu nije cilj biti prvi, Hrvatski planinarski savez je bio prvi koji je uspio obaviti registracijski proces.
Izgled web stranica se tijekom godinama mjenjao. Sadašnji izgled ustanovljen je 2020 godine. Sadržajno, stranice su od samog početka nastojale biti središnja adresa na kojoj se u Hrvatskoj mogu dobiti informacije o planinarstvu, planinarima i planinama. Osim 'uobičajenih' članaka (novosti iz planinarskog svijeta, rada udruga, rada komisija) na stranici se nalazi i interaktivna karta planinarskih puteva, vrhova i objekata, te poveznice za dvije mobilne aplikacije: eHPS i infoHPS.
Web HPS-a ima oko 1000 pojedinačnih stranica, a pribrojimo li tome oko 2400 objavljenih vijesti i nekoliko stotina privitaka (dokumenata, izvješća, objava, pravilnika i sl.) te digitaliziranu zbirku časopisa Hrvatski planinar, dolazimo do podatka o otprilike 50.000 stranica različitih planinarskih sadržaja. Rijetko koja organizacija na svojem webu nudi toliku količinu sadržaja kao HPS. Statistika posjećenosti pokazuje da se najviše pretražuju podaci o najpopularnijim kontrolnim točkama HPO-a i planinarskim kućama. Veliku posjećenost imaju i vijesti na webu HPS-a, popisi planinarskih vodiča i obilaznika HPO-a i Interaktivna planinarska karta Hrvatske.
Na vrh
Osoršćica se proteže uzduž sjevernog dijela otoka Lošinja, od mjesta Ćunski do Osora, u dužini od 20-tak kilometara. Prva je planina jadranskog otočja koja je privukla pažnju turista, među kojima svakako treba spomenuti austrougarskog prestolonasljednika Rudolfa Habsburga, koji se 28.03.1887. godine popeo na Osoršćicu.
Prijestolonjasljednik se popeo do Televrine stazom, duljine 4,5 kilometara. U njegovoj pratnji bio je A. Silberhuber, predsjednik Austrijskog turističkog kluba. Vodič im je bio Eugen Gelcich, koji se zbog ovog vođenja smatra prvim planinarskim vodičem na Lošinju. Posjeta predstolonasljednika otoku privukla je mnogobrojne otočane te se usponu pridružilo i do četvrtine odraslih muških osoba Nerezina.
U ovoj jubilarnoj godini, zahvaljujući PD Osoršćica koje će obnoviti stazu, svi ćemo moći krenuti putem Prijestolonasljednika do Televrina.
Na vrhIznenadnom i brzom smrću, 3. travnja prije 24 godine, Hrvatski planinarski savez ostao je bez još jednog planinarskog velikana, tada dopredsjednika, Nikole Aleksića. Iznenada mu je pozlilo na sjednici Izvršnog odbora te večeri, a brzom intervencijom Hitne pomoći prevežen je u bolnicu u kojoj je u 21 sat i preminuo od srčane kapi.
Rođen u Osijeku 1937. godine; kao planinar djeluje u PD „Jankovac“ dok školovanje nastavlja u Zagrebu gdje se i zadržava ispunjavajući svoje dane između ostaloga i kao svestrani planinar kroz PD „Zagreb“, a potom i kroz PD „Vihor“ čiji je bio i jedan od osnivača.
Planinarskom obrazovanju prethodila je diploma Pedagoškog fakulteta na kojemu je kroz smjer fizičkog odgoja kao nastavnik mogao usavršavati svoje planinarstvo. Razvio se u dobrog planinarskog predavača, a uz nazive vodiča, instruktora, gorskog spašavatelja, skijaškog učitelja i fotografa istaknuo se i kao organizator velikih akcija i manifestacija te međunarodnih susreta.
Svojim širokim planinarskim znanjem bio je poznat i van granica Hrvatske; završava tečaj za vodiče zimskih pohoda u Švicarskoj te tečaj za trasere orijentacijskih natjecanja u Danskoj, a kao član PD „Vihor“ iz Zagreba obilazi planine od Etne i Ararata do Olimpa i Karpata.
Poznat je po svom doprinosu pri uspostavi Velebitskog planinarskog puta, a najviše truda i znoja uložio je u gradnju planinarskih objekata od Zagreba, Gorskog kotara i Velebita.
Ale, kako su ga zvali njegovi znalci i planinari, više od 30 godina brinuo se o Domu na Zavižanu, tamo je bio „majstor za sve“.
Od amatera markaciste i organizatora raznih planinarskih škola i pohoda, stručnih skupova, tiskanja raznih publikacija do zaposlenja u HPS-u kao instruktor sa 26 godina života, profesionalnu dužnost nastavlja i obnaša punih 30 godina na mjestu tajnika Saveza.
Kao što je i sam znao istaknuti, u svojih 40 godina djelovanja u Savezu, od čega 6 godina amaterski, stekao je velik broj planinarskih prijatelja, a ponešto i protivnika. Kao predstavnik Saveza obišao je sva planinarska društva posebno njihove skupštine i manifestacije. Svojom smirenošću, iskustvom i savjetima nebrojeno puta je pomogao društvima da pronađu najbolja rješenja za njihove probleme. Kao administrativac i operativac u jednoj osobi temeljito je poznavao planinarsku problematiku koju je svojom neiscrpnom energijom i kao terenski radnik rješavao.
Bio je i član uredništva časopisa „Hrvatski planinar“.
Odlikovan je mnogim planinarskim priznanjima i osobito onim najvišim, Zlatnim te Plaketom HPS-a.
U povodu 10-godišnjice profesionalno-amaterskog rada Nikole Aleksića u časopisu Naše planine (1973, 5-6) dr. Željko Poljak je napisao: „Veoma su rijetki ljudi kojima je hobi i profesija identičan pojam i koji na taj način čitav svoj život posvećuju jednom jedinom području djelovanja.“
Takav je bio Ale.
Izvori:
HP 2000/4, HP 1997/2, NP 1973/5-6
Dragutin Hirc – rođen u Zagrebu 16.4.1853., gdje i umire 1.5.1921. godine.
Putopisac, istraživač, speleolog, botaničar, urednik, planinar, sin tapetara i domaćice, a unuk priznatog freskoslikara i plemića od djetinjstva ukazuje kojim smjerom u svom životu planira ići. Imao je 12 godina kada je s prijateljem prešao cijelu zagrebačku okolicu i Zagrebačku goru. Svoje istraživanje domovine nastavlja planinareći i istražujući penjući se na najviše vrhove i silazeći u tamne dubine špilja. Istražujući i opisujući špilje među prvima koristi izraz „špiljarstvo“. Omiljeni mu Veliki Risnjak obišao je sedam puta u razno doba godine.
Proučavajući svoj narod, floru i faunu, svaki detalj marno upisuje u svoj dnevnik stvarajući tako bogatu materiju za nekolicinu putopisa koje kroz život objavljuje. Stvarajući tako kroz svoja djela, stvorila se prilika i trenutak da u redovima Hrvatskog planinarskog društva upravo on osmisli i predstavi časopis kojim bi se obuhvatila bogata materija o planinarstvu svoje domovine pa i šire. Bila je to 1898. godina kada ga je između svojih članova, upravni odbor imenovao odgovornim urednikom časopisa „Hrvatski planinar“ koji vjerno i iscrpno služi planinarstvu više od 100 godina. Uredništvo „Hrvatskog planinara“ napušta nakon nepunih 6 godina, 1903. godine.
Sa suprugom Sofijom imao je šesnaestero djece od kojih je planinarstvu najpoznatiji njihov sin Miroslav Hirtz.
Posebno zanimanje pokazivao je za floristiku istarsko-kvarnerskog dijela Hrvatskog primorja i otoka.
Godine 1882., bečki rodolog Hinko Braun u austrijskom botaničkom časopisu „Sistematika i evolucija biljaka“ („Plant Systematics and Evolution“), ružu koju je Hirc sabrao u bakarskoj okolini, proziva Rosa Hirciana, njemu u čast.
Njegovo ime nosi i planinarska kuća na području lokaliteta Bijele stijene, u Gorskom kotaru.
I danas se Hirc smatra jednim od najistaknutijih planinarskih publicista zahvaljujući preko tisuću priređenih stručnih, znanstvenih i putopisnih članaka. Čitavim svojim literarnim radom i zalaganjem utjecao je i bez sumnje pomogao te usmjerio planinarstvo današnjice do razine na kojoj ime Dragutina Hirca ne smije iščeznuti.
Donosimo dio dojmova sa njegova pohoda Velikom Risnjaku: „Iztaknuo se pred nama Veliki Risnjak veličanstveno u onom nebeskom modrilu svojim bielim pećinama, koje pokriva gusta mrka šuma borića ili klekovine i smričina. Jutarnje sunce razsvietlilo je cieli vrh, koji se pred nama uzdizao poput golema diva, kojega topli traci prenuše od noćnog sna na nov, svjež i pomladjen život. Neobično me je čuvstvo obuzelo, kad sam “svoj“ Risnjak nakon 13 godina opet zdrav i čil mogao pozdraviti, a pozdraviti ga pun zanosa.“
Izvori:
Osim što je 1892. postao predsjednikom Hrvatskog planinarskog društva, Miroslav Kulmer je bio predsjednik i suosnivač „Prvog općeg hrvatskog družtva za gojenje lova i ribarstva“ iz kojeg će se kasnije razviti Hrvatski lovački savez i Hrvatski kinološki savez, sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog automobilskog kluba, osnivač je Golf kluba „Zagreb“. Kulmer je bio i prvi predsjednik zagrebačke hitne pomoći te pokrovitelj i osnivač društva za pomoć siromašnima, bolesnicima, vojnim invalidima i školarcima. Zato je dio zemljišta na Medvednici darovao za izgradnju bolnice za plućne bolesti, Brestovac (poslije je darovao i zemljište za izgradnju škole u Lukšićima).
A u planinarstvu:
Još 1882. godine, na adresu visoko rodjene grofice Aleksandrine Kulmer, Odbor HPD-a uputio je zamolbu za izgradnju drvenog pristaništa na njenom posjedu, a u blizini prirodnog jezerca. Tako je nastalo popularno izletište Kraljičin zdenac.
Projektiranje drvenog pristaništa (iliti nadstrešnice) povjereno je Milanu Lenuciju, a nadzor je povjeren grofu Miroslavu Kulmeru (dakle nekako obiteljski posao na obiteljskom imenju). On je ustupio svoje zemljište i financirao je izgradnju nove staze za šetnje svoje supruge Elvire (odatle Elvirin put). Nova staza bila je pirhvaćena s oduševljenjem.
I danas, krenete li Elvirinim putem, laganom šetnjom dolazite do poznatog lokaliteta unutar parka prirode Medvednica. Danas ta staza nosi prozaično ime 13. Isti taj put se može prijeći prateći Miroslavca.
Još od osnutka planinarske organizacije u Hrvatskoj jedan od osnovnih zadatka i ciljeva bila je zaštita prirode.
Poznato je da su o zaštiti prirode raspravljali još u 19. stoljeću mnogi ugledni prirodoslovci u svrhu sprječavanja, ne samo štetnog prodiranja civilizacije koja je tu prirodu ugrožavala, već i njeno negativno djelovanje u obliku neopravdanog i pretjeranog iskorištavanja nacionalnih dobara. Ono što je manje poznato široj javnosti je činjenica da su velika većina tih znanstvenika bi li i istaknuti planinari. Oni su bili zaslužni kako za hrvatsku planinarsku prošlost tako i za zaštitu prirode stoga se može tvrditi da su planinari ustvari preteče zaštite prirode.
Inicijatori zaštite mnogih vrijednih prirodnih predjela kroz zakonske odredbe bili su planinari. Istaknimo kako su prvi nacionalni parkovi u Hrvatskoj proglašeni Financijskim zakonom 1928. zaslugom predsjednika Hrvatskog planinskog društva, Ivana Krajača, Nacionalni park Risnjak proglašen je zaslugom potpredsjednika HPD-a dr. Ive Horvata, a nacionalni parkovi Paklenica i Mljet na poticaj predsjednika Planinskog saveza Hrvatske, akademika Branimira Gušića.
Skupština Planinarskog saveza Hrvatske je u nedjelju, 25. travnja 1971. godine, između mnogih zaključaka, donijela i taj da se osnuje Komisija za zaštitu prirode u PSH.
O radu Komisije od njenog osnutka kroz izvješća Skupštine može se zaključiti da je nakon pripreme programa svog djelovanja uglavnom koordinirala radom s drugim organizacijama i institucijama koje rade na tom području. Imala je zadatak vođenja brige o zaštiti prirode kroz programsko educiranje svog članstva u svim planinarskim organizacijama i kroz zajedničku suradnju sa svim državnim, stručnim i društvenim tijelima i organizacijama.
Njen prvi pročelnik bio je Željko Kašpar.
I danas ova Komisija potiče i podupire ekološke inicijative planinarskih udruga članica HPS-a te provodi i sudjeluje u raznim ekološkim projektima s ciljem širenja svijesti u javnosti o važnosti zaštite planinske prirode. Organiziraju se i tečajevi za čuvare planinarske prirode te usmjerava rad planinarskih udruga.
U tri i pol desetljeća rada postignuti su mnogi rezultati na polju zaštite prirode, zahvaljujući organiziranom radu na zaštiti ugroženih biljnih endema u planinskim i ostalim staništima, pomaka prema održivom upravljanju objektima u zaštićenim dijelovima prirode.
Najveći rezultati u zaštiti planinske prirode postignuti su kroz velike kampanje kao što su bile zaštita Smrčevih dolina na Velebitu, zaštita kanjona Kamačnika, otklanjanje opasnosti od izgradnje elektrane na ugljen, na pragu NP-a itd.
Glavne aktivnosti Komisije i danas se ogledaju prije svega u obrazovanju najmlađih (radionice u osnovnim školama), promicanju važnosti zaštite planinske prirode u planinarskim školama (svi planinari) i edukacija zainteresiranih skupina planinara kroz jednodnevne i višednevne tečajeve na putu širenja kruga obrazovanih i okolišno osjetljivih planinara.
Povodom obilježavanja 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, Komisija za zaštitu prirode HPS-a provodi akciju pod nazivom "150 ekoloških akcija za 150 godina planinarstva".
Izvori:
Ogulin, proljeće 1874. godine, mladi upravni činovnik, Srbin Budislav (Bude) Budisavljević i mladi pravnik, Hrvat Vladimir Mažuranić, sin „bana pučanina“ Ivana Mažuranića, ćaskaju tako prisno i prijateljski u hladovini nekadašnje ogulinske pukovnije, vjerojatno se dosađujući.
Prilazi im pomalo čudnovati stranac, znameniti austrijski alpinist, profesor matematike sveučilišta u Grazu dr. Johannes Frischauf, odličan poznavalac slovenskih i hrvatskih planina te budući inicijator osnutka hrvatskog planinarskog društva.
Taj susret bio je presudan u povijesti hrvatskog planinarstva i mnogo je zapisa u tom susretu. Pokušati ćemo izdvojiti neke zanimljivosti.
U jednom od pisama koje je dr. Johannes Frischauf iz Graza poslao Budi glasi:
„…Slobodan sam priposlati Vam izvještaj o posljednjoj mjesečnoj skupštini štajerskoga planinskog družtva. Ujedno se usuđujem zapitati najuljudnije: da li će ljetos koje družtvance poći iz Ogulina na Plješivicu ili na Plitvička jezera? Bude li mi voljkako moguće, pridružio bih se, da upoznam i te krajeve Hrvatske… Kako je sa hrvatskim alpinskim družtvom? Mi u Grazu živo želimo, da ožive što prije. Sada već ponovice rade ugarsko, galičko, pače i francesko društvo; a njemačko, austrijsko, švicarsko i talijansko, postoje već odavno. Sva se ova družtva dobro paze i domienjaju zamjenito; a baš ovakva su družtva te kako podobna, da zbliže strane elemente....“
Potaknut dolaskom Frischaufa i njegovim nagovorom pismima, Bude se pismeno obraća u Zagreb, profesoru geologije dr. Gjuri Pilaru, koji mu pozitivno odgovara.
Ubrzo su se na Pilarev poziv, 15. listopada 1874. godine, u zgradi Narodnog muzeja u Zagrebu, a radi dogovora oko osnivanja planinarskog družtva sakupili: Bude Budisavljević, Spiro Brusina, Gjuro Crnadak, dr. Uroš Čučković, Vaso Dizdar, Ilija Guteša, Josip Janda, Petar Matković, dr. Josip Schlosser, Josip Torbar, Ljudevit Vukotinović i Pavao Žulić.
Gjuri Pilaru, Josipu Torbaru i Ljudevitu Vukotinović je povjerena izrada društvenih pravila.
Predložena pravila tadašnja Vlada prihvatila je 20. ožujka 1875. godine, a prva glavna skupština sazvana je za 29. travnja 1875. godine na kojoj se sastalo 26 članova te za predsjednika u 1875. godini izabralo dr. Josipa Schlossera.
Nakon prvotnih dilema oko naziva društva, jednoglasno je, kratko i jasno, odlučeno o nazivu: Hrvatsko planinsko družtvo.
Prema podacima u prvoj poslovnoj godini (1874-1875.) broj članova se navodi kao 252 + 1 = 253 odnosno taj 1 član, bila je žena…prva Hrvatica, članica i „organizirana“ planinarka, Josipa Vrbančić.
Od spomenutih izdvojit ćemo dr. Josipa Schlossera, predsjednika HPD-a u prvoj radnoj godini:
Rođen 26. siječnja 1808. u Jindřihovu u sjevernoj Moravskoj. Obitelj je htjela da postane svećenik, no sve se više počeo zanimati za prirodne znanosti pa je upisao studij medicine u Beču gdje je diplomirao. Najprije je radio kao liječnik u bolnici u Beču, potom je proučavao koleru u Lombardiji i Veneciji, a 1836. postao je profesor botanike u kirurškoj školi u Salzburgu gdje je brzo došao u sukob s nadređenima. To je bio povod Schlosseru da 1836. dođe u Hrvatsku.
U početku je kao osobni liječnik grofa Ladislava Pejačevića djelovao u Našicama, a zatim seli u dvorac Sveta Helena nedaleko Svetog Ivana Zeline gdje je bio osobni liječnik grofa Adamovića Čepinskog.
Nakon Varaždinskih Toplica i Križevaca, vraća se u Zagreb 1864. kad je postao praliječnik Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Schlosser je poznatiji po istraživanjima biljnoga i životinjskog svijeta Hrvatske pa se smatra osnivačem znanstvene botanike u Hrvatskoj. Osobito su mu značajna istraživanja hrvatske flore u suradnji s dugogodišnjim prijateljem Ljudevitom Vukotinovićem s kojim je prošao gotovo sve hrvatske planine.
Kao prirodoslovac, uz floristiku se bavio i istraživanjima ptica i leptira.
Zbog svojih zasluga dobio je titulu viteza, s pridjevkom Klekovski, u čast planine Klek.
Tijekom boravka u Križevcima Schlosser se oženio Izabelom Žigrović koja je rano umrla. S njom je dobio dvojicu sinova, Levina i Ljudevita. Hrvatsku je prihvatio kao svoju domovinu pa je i svoje srednje ime Kalasancije pisao kao Krasoslav.
Josip Kalasancije Schlosser Klekovski umro je u Zagrebu 27. travnja 1882. i pokopan na Mirogoju. Osim Schlosserovih stuba u Zagrebu, njegovo ime nose i Schlosserova livada i planinarski dom podno Risnjaka.
Predsjednik HPD-a bio je od 1874-1876. godine.
Izvori:
Na tromeđi Like, Gorskog Kotara i Korduna smjestio se Ogulin. Mali grad bogate povijesti u čijem se centru nalazi frankopanska utvrda. Utvrda je preuređena i prilagođena za stalnu postavu Zavičajnog muzeja. Kao dio postave tu se nalazi i Alpinistički muzejska zbirka Hrvatskog planinarskog saveza.
Kako je Ogulin povijesno ishodište planinarstva u Hrvatskoj, a Klek i njegove stijene kolijevka hvrvatskog alpinizma nije bilo puno dvojbe gdje bi se mogao nalaziti alpinistička zbirka.
Zbirka je nastala na poticaj alppinista, članova PDS Velebit iz Zagreba. Otvorena je 1984 godine na 110 obljetnicu HPD-a. Suosnivači su i Otvoreno pučko učilište u Ogulinu (Zavičajni muzej) te Hrvatski planinarski savez.
Tijekom godina zbirka se razvijala i obogaćivala svoj sadržaj te je tako i ove godine dobila dodatne eksponate.
Na početku, zbirka je nastala prilozima najistaknutijih hrvatskih aplinista i njihovih obitelji, koje su velikim trudom prikupili aplinisti PDS Velebita. Tako se u njemom sadržaju mogu pronaći originalni predmeti, dijelovi opreme i raznolika dokumnetacija od prvih početaka i opreznih istraživačkih uspona u Kleku pa sve do velikih, uspješnih ekspedicija u svjetska velegorja koje su izveli naše penjačice i penjači.
Sama zbirka nalazi se u dvjema izložbenim sobama gdje je kronološkim redom i prema određenim cjelinama prikazan razvoj alpinizma. Sami natpisi napisani su u tri veličine: najveći, srednji i sitni. Oni vam omogućuju da se prema raspoloživom vremenu i interesu brže (ako čitate samo velike natpise), polakše (kada čitate srednje natpise) ili detaljnije (ako čitate sitne natpise) upoznate sa zanimljivom povijesti našeg alpinizma.
Na vrh
Osim obilježavanja 150 godina od organiziranog planinarstva u Hrvatskoj u ovoj 2024 godini obilježava se 45 i 35 godina od uspona prvog Hrvata na najviši vrh na svijetu. I to istog Hrvata koji je titulu "prvi i jedini Hrvat koji se popeo na krov svijeta" nosio dugi niz godina. Naravno, radi se o našem proslavljenom alpinistu Stipi Božiću.
Nakon uspješnog uspona na Noshaq u Afganistanu 1975. godine svim alpinističkim odsjecima u SFRJ-u je poslan poziv za sudjelovanje u ekspediciji “Everest”. Nakon stroge selekcije i napornih priprema u proljeće 1979. g. 24 izabrana kandidata, među kojima se našao se i član HPD-a Mosor Stipe Božić, krenula su na prvu jugoslavensku ekspediciju na najviši vrh svijeta. Vođa ekspedicije je bio Tone Škarja, a njen cilj, osim uspona na najviši vrh svijeta, bio je ispenjati i novi smjer po dugom, tehnički iznimno zahtjevnom i snažnim vjetrovima izloženom zapadnom grebenu koji je nakon brojnih pokušaja i nesreća raznih ekspedicija stekao epitet “himalajskog problema br. 1”. Ekspedicija je imala oko 18 tona opreme koju je punih 19 dana nosilo 750 lokalnih nosača sve do baznog logora na ledenjaku Thumbu (5350 m), gdje su se konačno svi okupili zadnji dan u ožujku. Nakon mjesec dana aklimatizacije i postavljanja visinskih logora prvu navezu koja je pokušala odraditi završni uspon na vrh činili su Viki Grošelj i Marjan Manfreda, ali su se morali vratiti s 8300 m jer su izgubili puno vremena tražeći put, te zbog oštećenja na jednom od ventila boce s kisikom i ozeblina koje je Manfreda zadobio kad je skinuo rukavice da bi se popeo preko okomite granitne ploče na čijem je vrhu objesio uže. Ali time su uvelike omogućili ostalim navezama da lakše izađu na vrh. Dva dana kasnije naveza koju su činili Dušan Podbevšek i Roman Robas je također pokušala uspon na vrh, ali zbog nedostatka vremena su također odustali na 8300 m. Sutradan 13.05.1979. g. na vrh po snažnom vjetru i pri temperaturi zraka od -35°C krenula je naveza koju su činila braća Andrej i Marko Štremfelj, te Nejc Zaplotnik. Marko je ubrzo odustao zbog oštećenja ventila na boci s kisikom, a Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik su se kao 84. i 85. čovjek po redu popeli na vrh svijeta.
Iako na početku ekspedicije nije bio u prvom planu za završni uspon, Stipe je izvrsno podnio sve aklimatizacijske cikluse i nakon 40 dana mu se ukazala prilika za osvajanje vrha. U navezi sa Stanetom Belakom i Šerpom Ang Phuom 15.05.1979. g. uz nadljudske napore i zaleđenu masku za kisik Stipe Božić je kao 87. čovjek na svijetu stupio na vrh najviše planine. Nakon uspjeha krenuo je silazak, a zbog oluje, vjetra koji je puhao brzinom od 150 km/h, te temperatura koja se spustila na -40°C nisu uspjeli sići do Logora 4 i morali su zanoćiti na otvorenom na visini od 8400 m što je bio i najviši bivak ikad kojeg je čovjek preživio bez šatora i vreće za spavanje. Z adnja naveza koja je čekala trenutak polaska na vrh, Borut Bergant, Ivan Kotnik i Vanja Matijevec, ih je krenula potražiti i našli su ih u stanju da se mogu sami spustiti s planine, ali se pred sam kraj silaska dogodila tragedija- Šerpa Ang Phu se poskliznuo i poginuo nakon pada na 1800 m niži ledenjak Rongbuk. Iako su bili predviđeni i daljnji usponi, ekspedicija je prekinuta nakon Ang Phuove pogibije, 21.05.1979.g. je napušten bazni logor, a 08.06.1979. g. sudionici ove povijesne ekspedicije vratili su se u domovinu.
Ekspedicija na Mount Everest i uspješan uspon prvenstvenim smjerom uvrstili su dotad malo poznatog Stipu Božića u red vodećih jugoslavenskih i svjetskih alpinista. Kamerom je snimao dijelove ekspedicije, uključujući i dolazak na vrh pa je ta ekspedicija uvelike odredila njegov daljnji životni put.
Deset godina kasnije, 1989. g., Viki Grošelj koji je na prvoj ekspediciji morao odustati od uspona na vrh zbog ozeblina i Stipe Božić priključili su se makedonskoj ekspediciji koja je pokušavala popeti na vrhove Lhotse i Mount Everest. Nakon uspješno odrađenih aklimatizacijskih uspona, uz Makedonca Dimitara Ilijevskog, prvog Makedonca na krovu svijeta, Viki, Stipe i dvojica Šerpa su 10.05.1989. g. stigli na vrh. To je bio drugi Božićev uspon na najviši vrh svijeta, a budući da je taj bio po drugom- južnom smjeru, postao je prvi Europljanin, nakon Reinholda Messnera, koji je do najviše točke planeta stigao iz dva smjera.
Sve o Stipinim avanturama možete čuti od njega samog na Festivalu knjiga i planina koji će se održati u Samoboru od 16. do 19. svibnja 2024.g. pa ga nemojte propustiti.
Na vrhSamoborsko gorje bilo je određeno kao prvo na kojemu će se održati prvi planinarski izlet HPD-a, u tadašnje doba poznatijeg pod nazivom „laznja“. Tako se pod vodstvom prvog predsjednika Josipa Schlossera-Klekovskog, u ponedjeljak 17. svibnja 1875. godine, dvanaestoro članova (iako ih se prvotno prijavilo 25) uputilo na prvi odabrani brijeg Oštrc. Pošli su sa glavnog zagrebačkog kolodvora željeznicom u večernje sate do Podsuseda. Bili su to Đuro Crnadak, Franjo Danošić, Vaso Dizdar, Mijo Kišpatić, dr. N. Kolarić, dr. Đuro Pilar, dr. P. Pliverić, dr. Z. Plohn, dr. Josip Schlosser-Klekovski, N. Šabarić, Davorin Šarić i dr. Josip Jorbar. Na desnoj obali Save dočekao ih je s troja kola povjerenik HPD-a iz Samobora, ljekarnik Franjo Schwartz.
Noć su proveli u Samoboru. Sutradan, u utorak 18. svibnja krenuli su kolima u Rude odakle je počeo penjanje na Oštrc (752 m) po hrptu sa sjeveroistoka preko Velikog dola. Na vrh je društvo pristiglo oko 8:30, a nakon provedenih sat vremena uživanja u pogledu u koji su uključili i doručak, krenuli su nizbrdicom do izvora svježe vode gdje su se i odmorili. Plješivičkom cestom put nastavljaju prema vrhu Plešivica (779 m) na koji se i uspinju oko 14:00. Sam pogled s Plešivice i nije mnogo pružao obzirom na maglu koja se oko podne spustila ii jačala, a od zapada je i kiša prijetila. Te okolnosti su ujedno i prisilile društvo da se spuste najkraćim i dosta strmim putem do Sv. Leonarda (Kotari).
Dr. Gjuro Pilar u zagrebačkom dnevniku »Obzoru« 19. svibnja opisao je prvi izlet od čega izdvajamo odlomke dojmova s Oštrca: „Premda je to napram alpinskom velegorju neznatna visina, to se ipak ovaj brijeg, kako mu ime kaže, odlikuje svojom strminom, oštrinom, te spada među teže pristupne briegove naše domovine. Jedva se popneš na koji šilj, kad eto pred tobom opet sedlo, u koje se kao u neku dolinu spuštati moraš, da se zatim opet strmo na drugi šilj penješ. To je greben, koji vodi do Oštrca ... Slika bijaše toli dražesna da je i ne kušamo opisivati, to će i onako svatko zaželiti, da se sam tih slasti u naravi užije.“
Izvor:
NP1974-05
HP1995-05
https://www.hps.hr/planinarstvo/iz-proslosti/#s17
21. svibnja prije 15 godina na krov svijeta popele su se druge dvije članice 2. ženske himalajske ekspedicije pod nazivom 'Everest 2009'.
Nakon nekoliko mjeseci priprema i zahtjevnih treninga 24.03.2009.g. iz Zagreba pod vodstvom Darka Berljaka na put prema Himalaji je krenulo 11 žena: sestre Darija i Iris Bostjančić Vedrana Simičević iz Rijeke, Jana Mijailović iz Zadra, Sanja Đurin iz Varaždina, dr. Lana Đonlagić, Tea Đurek, Sunčica Hrašćanec, Josipa Levar i Ena Vrbek iz Zagreba, te Milena Šijan iz Splita.
Nakon gotovo mjesec i po dana aklimatizacijskih uspona, vježbanja, gledanja u nebo u iščekivanju lijepog vremena, odrađenih pregleda ni strašna lavina koja je ekspediciju pogodila 02.05. nije zaustavila cure da hrabro krenu prema vrhu.
Prve su uspjele sestre Darija i Iris Bostjančić, i to u društvu dva brata Lhakpe i Nawanga, i 19.05. 2009. g. kao prve sestre u povijesti istovremeno su došle na vrh s nepalske strane. Istog dana iz Logora 2 kroz Lhotseovu stijenu do Logora 3 stigle su 3 cure iz druge grupe odabrane za uspon na vrh- Vedrana Simičević, Milena Šijan i Ena Vrbek. Sutradan rano ujutro nastavile su prema Logoru 4, ali putem Vedrana je zbog problema s maskom za kisik odustala od daljnjeg uspona. Milena i Ena, najstarija i najmlađa članica ekspedicije, su nastavile i negdje na polovici Yellow banda se susrele sa sestrama koje su se spuštale. Sredinom jutra Milena i Ena su stigle na Južno sedlo gdje ih je dočekao sirdar Lhakpi koji je dan prije odradio uspon sa Darijom i Iris. Ostatak su dana proveli odmarajući se i skupljajući snagu za noć i završni uspon na vrh. Oko jedanaest navečer Milena se u Bazni logor javila s informacijom da su već prošli Balkon, oko 3 ujutro su se javile s Južnog vrha, a u 04:50h po lokalnom vremenu Ena je u radiostanicu zavikala: "Na vrhu smo, ovo je predivno, fantastično i jedino što bih željela da ste svi iz Baznog logora sada ovdje da zajedno možemo uživati u ovom prizoru“. Sirdaru Lhakpiju je to bio drugi uspon na vrh u samo 43 sata, sa čak 90 impresivnih sati boravka na Južnom sedlu i iznad njega.
U bazni se logor druga grupa cura se vratila 23.05., a 03.06. sve članice ekspedicije i njihov voditelj u Zagreb gdje su ih dočekali obitelji, prijatelji, brojni visoki uzvanici i novinari.
Nakon 72 dana uspješno se okončala 2. hrvatska ženska himalajska ekspedicija koja je ostavila veliki uspjeh za alpinistice i Hrvatsku, a i njome je Hrvatska postala jedina zemlja na svijetu iz koje se na vrh Mount Everesta popelo više žena nego muškaraca. I još uvijek drži taj rekord :).
Na vrh
Hrvatska planinarska obilaznica (HPO) je najveća i ujedno najpopularnija planinarska obilaznica u Hrvatskoj. Obuhvaća najatraktivnije vrhove u svim hrvatskim planinama. Namjera Hrvatskog planinarskog saveza kod osnivanja obilaznice nije bila samo dovesti što više ljudi na zanimljive vrhove nego ih uputiti da ljepote hrvatskih planina upoznaju sustavno, ciljano i osmišljeno. Obilazak HPO-a idealan je način za temeljito i sustavno upoznavanje svih hrvatskih planina i njihovih najatraktivnijih vrhova pa su planinari koji dovrše obilazak i steknu visoka priznanja HPO-a u pravilu ponajbolji poznavatelji planinskih ljepota Hrvatske.
Hrvatsku planinarsku obilaznicu priredila je Komisija za planinarske putove HPS-a, a otvorena je 14. svibnja 2000. prigodom obilježavanja 125. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj.
Tijekom godina broj kontrolnih točaka, koje su raspoređene u 20 planinarskih područja, se je mjenjao. Trenutno obilaznica ima 158 vrhova.
Jedine kontrolne točke koje nisu vrhovi su Alpinistička zbirka u Zavičajnom muzeju u Ogulinu te Horvatove stube na Medvednici.
Trenutno je više od 1900 obilaznika iz Hrvatske i ostalih zemalja.
Na vrh
Prošlo je 126 godina otkako je na prvim stranicama prvoga broja „Hrvatskog planinara“, 1. lipnja 1898., predstavljena svrha izdavanja ovog mjesečnog društvenog glasila kojim će se pobuđivati briga za hrvatsko planinarstvo.
Njegovo izdavanje potaknuo je književnik i sveučilišni profesor Franjo Marković na glavnoj skupštini HPD-a, 23. travnja 1898., a jedan od poticaja je bila i činjenica da je u Ljubljani, tri godine prije, počeo izlaziti „Planinski vestnik“ kao glasilo Planinske zveze Slovenije i da je taj časopis u ono doba bio određeni uzor „Hrvatskom planinaru“.
Osmišljeno je da će se u tom društvenom listu opisivati naše gore i planine, izleti na visoke vrhove s kojih će se čitateljima ukazivati na ljepote domovine, davati na pozornost flori i fauni, donositi životopise domaćih i stranih poznatih planinara, pratiti rad i drugih planinarskih društava, prikupljati planinarska građa, obogatiti duh uzvišenim idejama o planinarstvu te tako razvijati domoljublje.
Za prvog i odgovornog urednika Upravni odbor je na toj Skupštini izabrao tada odbornika i već iskusnog publicista Dragutina Hirca. Istodobno je odlučeno da će se prvi broj tiskati u 1000 primjeraka.
Za istaknuti je da su članke u časopisu “Hrvatski planinar” objavili brojni najugledniji prirodoslovci i književnici onoga doba, primjerice: Andrija Mohorovičić, Dragutin Hirc, Franjo Marković, Oton Kučera, Hinko Hranilović, Branko Šenoa, Bude Budisavljević, Ljudevit Rossi, itd. Tiskano je tada i niz vrijednih stručnih članaka koji se i danas citiraju u stručnim publikacijama kada se govori o geografiji, botanici, geologiji, meteorologiji i drugim znanstvenim disciplinama u Hrvatskoj.
U vrijeme kada su se istraživale nepoznate planine Hrvatske, „Hrvatskim planinarom“ kolao je znanstveno-popularni stil jer su se upravo ovdje mogli saznati svi rezultati istraživačkih pothvata. Nadalje, prirodoslovci i književnici iznosili su u njemu svoje viđenje planinarstva.
Prve godine izdavanja donosile su i određene poteškoće tako da je bilo razdoblja i kad je izlazio kao dvomjesečnik. U to doba sama tehnologija tiska i distribucije je bila skromnija nego danas stoga treba cijeniti izuzetan napor planinara da se ovakav časopis održi i kasnije postane prava riznica i arhiv planinarske riječi, pisani trag o pokretu hrvatskog planinarstva.
Bilo je tu uspona i padova, ratnih i poratnih godina privremeno se i ugasio, a od 1910. do 1913. izlazio je pod naslovom „Planinarski vjesnik“ na stranicama „Obzorova“ književnog priloga „Vienac“ te je od 1949. do 1992. nosio ime „Naše planine“.
Pored Dragutina Hirca kao prvog urednika časopisa, upoznajmo se i s ostalim vrsnim poznavateljima planina koji su iz redova znanstvenika, književnika i prosvjetnih djelatnika, a naročito zbog svoje sklonosti pisanju, odabirani za urednike. Stoga nastavimo niz Vjekoslavom Novotnijem, Josipom Pasarićem, dr. Josipom Poljakom, dr. Antom Cividinijem, prof. dr. Franom Kušanom, Ivanom Rengjeom, Petrom Lučićem Rokijem, prof. dr. Željkom Poljakom i zaustavimo se s Alanom Čaplarom.
Časopis je do danas uvelike utjecao na razvoj hrvatske planinarske književnosti i na razvitak hrvatskog planinarstva, alpinizma i speleologije, kao djelatnosti tjelesne kulture.
Svoju opstojnost „Hrvatski planinar“ kao časopis može zahvaliti brojnim suradnicima, volonterima koji pišu s mnogo ljubavi i zanosa, koji nisu bili profesionalni novinari ni lektori, već su ga stvarali istinski zaljubljenici u planine i planinarstvo.
Izvor:
HP 1898 01, HP 2008 06
23. lipnja 2024. godine će se napuniti točno 20 godina od pronalaska jame Kita Gaćešina - prvog ulaza u Jamski sustav Crnopac.
Sustav je novo ime po planinskom grebenu pod kojim se nalazi, dobio nakon povezivanja sustava Kita Gaćešina - Draženova puhaljka s jamom Oazom u kolovozu 2019. godine, a godinu dana kasnije povezan je i sa obližnjom jamom Muda Labudova.
Duljinom od 62.296 m, dubinom od 830 m, i pet poznatih ulaza, Jamski sustav Crnopac je kako najdulja hrvatska tako i najdulja špilja Dinarskog krša i među 60 je najduljih sustava u svijetu i 25 u Europi.
Prvi ulaz u sustav je pronađen slučajno dok je grupa šibenskih speleologa iz HPK Sv. Mihovil zapričajući se skrenula sa staze prema jami Munižabi gdje su se u podzemnom bivku trebali uključiti u istraživanje zagrebačkih speleologa iz PDS Velebit. U jednom trenutku su tragajući za kraćim putem osjetili strujanje zraka po nogama koje ih je nakon nekoliko vrtača dovelo do ulaza.
U prve dvije godine su istražujući špiljske kanala pod zemljom prošli ispod drugog zagrebačkog speleološkog logora PD Željezničar na Jami Vjetrova za čiju lokaciju nisu ni znali.
Šibenčanima su se postupno priključivali članovi drugih speleoloških udruga, prvo iz Zagreba i Splita a onda iz gotovo svih drugih u Hrvatskoj uz pokoje goste iz inostranstva. Dosad je samo u Jamskom sustavu Crnopac zabilježeno 260 istraživačkih akcija u prosječnom trajanju od 2 do 4 dana s gotovo 400 speleologa.
U lipnju 2023. je 14 speleologa boravilo 9 dana u najudaljenijem dijelu sustava koji se nalazi južno i stotine metara ispod poznate staze Malog princa gdje se dolazi prolazeći više od 3km jamskih kanala od sjeverne strane Crnopca.
Još je više istraživanja provedeno na terenu iznad i oko sustava gdje su pronađene stotine manjih špilja i jama među kojima su višekilometarske jama Munižaba (9.911 m), Gornja Cerovačka špilja (4.035 m), Donja Cerovačka špilja (4.058 m), jama Duša (2.781 m) i Jama na Javoru (2.060 m) i desetine objekata sa zabilježenim zračnim strujanjima što nam ukazuje da je cijeli masiv Crnopca planinsko područje s izrazito velikim speleološkim potencijalom.
Hrvatska gorska služba spašavanja je izuzetno koristila pogodnosti ovog poligona za vježbu i unapređivanje tehnika speleospašavanja pa su na tom području održane desetine lokalnih i međunarodnih vježbi.
Detaljne informacije na poveznici Jamski sustav Crnopac
Na vrhAlpinizam je kulturno, estetsko, etičko i sportsko djelovanje u planinama. Može se definirati i kao kultura penjanja na vrhove i stijene u visokim planinama, u svim godišnjim dobima, po stjenovitom i zamrznutom terenu ili kao sportska grana planinarstva koja obuhvaća vještine kretanja u planinama u ljetnim i zimskim uvjetima. Obuhvaća kombinirano korištenje planinarskih i penjačkih vještina i penjačke opreme u suhoj stijeni, snijegu, po zaleđenoj podlozi, u ledu, ali i sve druge vještine, tjelesne i psihičke izazove i rizike povezane s kretanjem na nepristupačnim terenima i boravkom u visokim planinama.
Također podrazumijeva da penjač sam postavlja osiguranja pri usponu, što u kombinaciji s logistikom uspona, promišljanjem o pristupima i silascima, vremenskim uvjetima, raznovrsnim opasnostima i drugim izazovima čini alpinistički uspon izrazito zahtjevnim.
Alpinizam podrazumijeva i napredno znanje o okolišu, promjenjivim vremenskim uvjetima i o opasnostima u planinama, a obuhvaća i etičke aspekte. Na Međunarodni dan planina 11. prosonca 2019. godine alpinizam je uvršten na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine.
Za alpinizam u Hrvatskoj je veoma važno ime jedne žene - Dragotine Pirtc, poznatija kao Dada. Rođena je 12. travnja 1922. godine u Sloveniji, u Gorjanskom kod Komna, odakle se preselila u Zagreb gdje se sa 26 godina učlanila u Planinarsko društvo Zagreb, zaljubila u planine te krenula u alpinistističke avanture.
Položivši ispit 13. svibnja 1956. godine stekla je zvanje “alpinist” i time postala prva žena sa zvanjem Alpinist u Hrvatskoj. Veoma se istakla u radu Alpinističkog odsjeka kao pročelnica, odbornica PDZ-a te kao članica Komisije za alpinizam Planinarskog saveza Hrvatske. Sudjelovala je u ženskim navezima (s Đurđom Sučević i Dinom Aringer), penjala se na najviše hrvatske, slovenske i europske vrhove, a posebna ljubav joj je bila planina Klek na koju se često penjala.
Nažalost zbog bolesti preminula je u najboljim godinama, 21. kolovoza 1978. godine, te ostavila brojne prijatelje u velikoj tuzi. Nakon smrti, zahvaljujući mnogobrojnim prilozima, prijatelji alpinisti i planinari dopremili su s Kleka kamenu stijenu koju su postavili na njen grob i koja dan danas tamo stoji kao spomenik ovoj velikoj alpinistici i ženi.
Izvor:
27. lipnja 1938. godine, pri prvom pokušaju uspona na najveću stijenu na Velebitu i najznamenitiju stijenu u Hrvatskoj na Paklenici, svoj život je ugasio Dragutin Brahm nes(p)retnim i točno neutvrđenim padom. Imao je samo 29 godina.
Rođen u Zagrebu 26. kolovoza 1909. odrastao je u okruženju soboslikarske radionice „Brahm“ u obiteljskoj kući na Medveščaku. „Raca“ mu je bio nadimak kojega je dobio po djedovom dućanu mješovite robe „Bela Raca“.
U Klubu „Cepin“, čiji je bio jedan od osnivača, obavljao je dužnosti blagajnika, tajnika, knjižničara i potpredsjednika. Osim planinarstvom i alpinizmom bavio se i soboslikarstvom, glazbom i pjesništvom.
Kao glazbenik skladao je brojne skladbe a najpoznatija i među planinarima je „Moj Zagreb tak imam te rad“.
Za svog kratkog života želio je probati sve, uz društvo i zabavu. Bio je i pročelnik Visoko-alpinističke sekcije Kluba. Pored obavljanja svojih klupskih dužnosti redovito je nedjeljama bio na izletima.
Osvrnimo se na nesretni događaj koji se dogodio na stijeni Urljaj Kuk (toponim čije podrijetlo vuče iz velebitske mitologije) danas poznatiji kao Anića Kuk.
Četvorica planinara krenula su u avanturu Paklenicom iz Zagreba do Starigrada gdje su bili smješteni. Samo jedan od njih je već tog dana otišao do Anića Kuka u Paklenicu razgledati smjer kojim bi se sutradan okušao kao penjač, a bio je to Dragutin Brahm. Rano jutro, oko 3 sata, sva četvorica su krenula prema Paklenici no kada su i ostali vidjeli Anića Kuk i zamišljeni Brahmov smjer, istog trena su odustali dok je samo Brahm inzistirao da ga ispenje. Ipak je Ladislav Makovac, jedan iz pratnje, pomalo prisiljeno odlučio krenuti za Brahmom ne želeći ga ostaviti samog. Iako su već u samom početku nailazili na probleme pri penjanju i unatoč Makovčevom opominjanju Brahma da odustanu…to se nije dogodilo. Penjanje je zapelo, a bilo je već 9 sati. Makovac se na jednoj polici (visine oko 300 m) osigurao klinovima i užetom, osiguravajući tako i Brahma koji se nalazio iznad njega, prvi na navezu. Osjetio je kako iznenada uže popušta i kako Brahm pada pored njega viseći na užetu. Jedan od neprovjerenih navoda je i taj da je Drago htio zabiti klin u stijenu, a u tom se trenutku držao samo jednom rukom za kamen koji je popustio uslijed čega je izgubio ravnotežu te pao i udario glavom u stijenu. Drugi izvori pak navode da se možda radilo o sunčanici kao razlogu gubitka kontrole nad užetom, trenutna slabost uz visoke temperature. Nakon pokušaja pružanja pomoći Makovac je shvatio da je Brahm mrtav, a samo spašavanje i spuštanje trajalo je satima.
Dvije godine nakon pogibije Brahma, upravo na taj dan, penjači Slavko Brezovečki i Marijan Dragman savladali su taj dio stijene Anića kuka te u čast svog prijatelja nazvali ga „Brahmov smjer“.
Pogibija Dragutina Brahma bila je ujedno i prvi smrtni slučaj u povijesti hrvatskog alpinizma.
Izvori:
HP 1938-09
HP 2004-09
HP 2004-10
TOPONIMIJA NACIONALNOGA PARKA PAKLENICA, Nataša Šprljan, https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=i&id=827854
Fotografija preuzeta s
https://www.facebook.com/NPPaklenica/photos/prije-80-godina-dana-27/1463143253787759/?locale=de_DE&paipv=0&eav=AfbqO2aiZr6T2Wa2zEoLirpIAKVfin01qQs_ZX9xk_5MotCyuEmhe8ZPHKHBL0qI2pQ&_rdr
Jakob Mihelčić rođen je u Begovom Razdolju, najvišem naselju u Hrvatskoj (1060 m), 8. srpnja 1858. godine. Uz njegovu je pomoć zaslužni planinar i botaničar Dragutin Hirc 28. srpnja 1899. godine spoznao put kroz predjele Bijelih stijena pa i na sam vrh, a pošli su na taj put iz mjesta Jasenak. Tom prilikom je Hirc otkrio bjelolist („svileni bjelolistac“ po Mihelčiću). Put kojega je Mihelčić pokazao Hircu pa i sam prolaz kroz veličanstvene Bijele stijene, ustanovljen je sasvim slučajno, kada je zajedno s drugim lugarom Ivanom Karlovićem od strane Razdolja pratio trag medvjeda. Trag medvjeda proveo ih je kroz mjesta koja su smatrana nedostižnima i neprohodnima. Tim pothvatom lugari su učinili veliku uslugu planinarstvu i turizmu tog kraja. Ujedno je Dragutin Hirc prvi opisao Bijele stijene u svojoj knjizi „Gorski kotar“, a poslije i u „Zemljopisu Hrvatske“ te time Stijene otkrio planinarima i prirodoslovcima. Nekoliko godina kasnije, Mihelčić je na Bijele stijene vodio i Miroslava Hirtza (sin Dragutina Hirca) te Josipa Poljaka. Miroslav ga tom prilikom opisuje kao državnog nadlugara, vrijednog i iskusnog planinara, penjača i lovca. Jakob Mihelčić je postavio prve korake planinarstvu i u Samarskim stijenama. Kao lugar radio je od 1885. godine u Kraljevskoj šumskoj upravi Mrkopalj. U spomen na njegov doprinos tome kraju, Odbor Kapelskog planinarskog puta, dao je planinarskom skloništu podignutom 1968. godine uz najviši greben Bjelolasice, iznad Vrbovske poljane, naziv Planinarsko sklonište Jakob Mihelčić.
Donosimo citat iz članka u Lovačko-ribarskom vjesniku iz 1932. godine:
„Jasno je, da je Mihelčić hodajući kroz dugi niz godina po tim kraškim planinama i teškom terenu a naročito prevaljujući po visokom snijegu na krpljama i na skijama nevjerojatne ture navukao dosta kostobolje. Ali u glavnom on je bio uvijek zdrav i cio duhom i tijelom. Zadnjih godina poboljevao je na želucu i navodno je imao raka u želucu. Kad ga je polovicom januara ove godine jače stislo, nije lijegao, već je radio i turpijao. Imao je u popravku tri puške i dva revolvera i još je 17. januara 1932. govorio: samo da mi je ovo još izravnati. Ali nije dospio, jer je slijedećeg dana umro u sedamdeset i petoj svojoj godini. Došla smrt i prevarila ga, kako kaže nas narod. U radu je živio, u radu je i umro. Lijepa je to smrt. Dne 19. januara 1932. podigli su mrtvo tijelo nadlugara Mihelcica njegovi drugovi i na svojim ga ramenima odnesli iz Begova razdolja u Mrkopalj te sahranili na mrkopaljskom groblju kod crkve Majke Božje, podno vječno lijepe Stražačke kose.
Izvor:
Prvi predsjednik Planinarskoga saveza Hrvatske (1948.) nakon 2. svj. rata, bio je Branimir Gušić, istaknuti pobornik zaštite prirode i čovjekova okoliša, rođen u Zagrebu, 6. travnja 1901. U Zagrebu završava škole i sve sveučilišne nauke. Za prirodne znanosti, naročito za zoologiju i botaniku, počeo se zanimati još kao srednjoškolac. Prilike su htjele da ne ode na studij biologije stoga upisuje medicinu u Zagrebu gdje istodobno studira povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu. Radio je kao asistent u zagrebačkoj Klinici za uho, nos i grlo, gdje je započeo specijalizaciju iz otorinolaringologije, a svoj rad nastavlja u Pragu i Beču.
Uspješno je djelovao i na drugim znanstvenim područjima; geografiji (posebice antropogeografiji), etnologiji i povijesti.
Početke svog terenskog rada na geografiji provodio je na slovenskim gorama gdje otkriva svoje sklonosti za planinarstvo i alpinizam. Ondje je zajedno sa ostalim slovenskim planinskim prijateljima stekao i osnovnu planinarsku školu. Upravo ta njegova terenska istraživanja vremenom su postajala sve opširnija i ubrzo shvaća da ga ne zanima samo i isključivo priroda i prirodoslovne discipline, već je taj interes povezao s problematikom čovjeka, njegovom prošlošću i suvremenim potrebama.
Kasnije kroz život zajedno sa suprugom Marijanom, etnologinjom, istražuje Dinarske planine, Durmitor i Prokletije. Bavio se i penjanjem Durmitorom i Julijskim Alpama prije II. svjetskog rata. Sudjelovao je u snimanju planinarsko-etnografskog dugometražnog filma o Durmitoru, a posjedovao je i obilne fotomaterijale Dinarida, o čemu je održao i mnoga predavanja.
Kao strastveni planinar još od studentskih dana, 1924. jedan je od suosnivača Hrvatskoga turističkog kluba »Sljeme« i neko vrijeme njegov predsjednik te ujedno i prvi predsjednik Planinarskog društva »Zagreb«. Bio je i autor nekoliko planinarskih vodiča.
Kao pobornik zaštite prirode i okoliša uvelike je bio zaslužan što su Velika Paklenica, Rožanski i Hajdučki kuk u Velebitu te najzapadniji dio otoka Mljeta proglašeni nacionalnim parkovima. Bavio se i zaštitom Plitvičkih jezera. Postaje i zaslužan predsjednik Republičkog savjeta za zaštitu prirode i Odbora za nacionalne parkove.
Bio je uvijek otvoren, pristupačan, iskren i spreman svakome pomoći, a svoje bogato i široko znanje nije čuvao za sebe već ga je prenosio na svoje mlađe suradnike.
Nakon duge i teške bolesti umire 6. srpnja 1975. godine u svojoj 74. godini, a njegovi posmrtni ostaci nalaze se na Mirogoju gdje su se od njega oprostili brojni predstavnici planinarskog, kulturnog i znanstvenog svijeta.
„Mislim, da pravi planinari ne smiju na svojim putovanjima pored pažnje za ljepotu same prirode, pored ličnoga doživljaja u svladavanju teškoća kod njihovih alpinističkih poduhvata, pored bujne cvjetane i životinjskoga svijeta, zanemariti ni čovjeka u njima. Ne smiju preći preko gorštaka, čiji je lik i čiji je materijalni i duhovni život najsjajnija i najupečatljivija sinteza vjekovnoga djelovanja upravo svih onih elemenata koji i njih same uvijek nanovo oduševljavaju i nagone da uvijek ponovo posjećuju to čudesno carstvo prirode, koje im stalno pruža sve nove i nove dojmove.“
... Branislav Gušić, Naše planine 1964, 3-4
Izvor:
NP 1962/01, NP 1971/05, NP 1975/07,
HP 2000/11, HP 2008/06, HP 2010/10
https://www.dinarskogorje.com/istra382iva269i-i-kroni269ari.html#gusic
Prije nego što je 2009. godine u cijeloj svojoj dužini službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja, Premužićeva staza osmišljena je i građena kako bi ljepote ovog dijela surovog i nepristupačnog velebitskog krša učinila dostupnom ne samo ljubiteljima planina nego i turistima (onima bez iskustva i pretjerane kondicije) čime dobiva na posebnosti uzimajući u obzir da u vrijeme izgradnje na Velebitu niti na podvelebitskoj obali, praktički još nije bilo nikakvog turizma.
Ovom remek-djelu graditeljstva zahvalimo prvo njenim idejnim začetnicima, predsjedniku Hrvatskog planinarskog društva (HPD) dr. Ivanu Krajaču i inženjeru šumarstva Anti Premužiću. Oba su bila strastveni planinari i zaljubljenici u Velebit. Utjecajna je i važna pomoć Krajačeva jer je kao ministar trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, uspio osigurati sredstva za početak radova. Onaj drugi bitan dio posla, projektiranja i građenja pripao je Anti Premužiću. Inače je Premužić podrijetlom Slavonac iz Slavonskog Kobaša.
Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Spomenimo da je financijska pomoć prispjela i od Direkcije šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatskog planinarskog društva kao i Kraljevske banske uprave Savske banovine. No unatoč pomoći tih aktera, financijska sredstava su polako nestala, a sama gradnja staze time i za čitavu sezonu zastala, ipak dovršena je u ljeto 1933. godine. Tada je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.
Ljudske ruke vične umijeću obrade kamena koje su gradile stazu njenim većim dijelom tehnikom suhozida bile su brojnih radnika i majstora iz Podgorja. U doba krize, 30-ih godina prošlost stoljeća, upravo je gradnja te staze predstavljala važan izvor prihoda brojnim podgorskim obiteljima. Istaknimo da se građa nije dovozila, već se upotrebljavao velebitski kamen uzet na mjestu gradnje. Na djelu koji prolazi travnjacima koji se ujedno ubrajaju u važan dio kulturne baštine, iste te ljudske ruke krčile su šume, a danas se upravo travnjaci ubrajaju u najugroženiji tip staništa.
Namjerno je građena da bude širine samo 1,20 m kako bi od samog početka bila nepristupačna vozilima. Izgrađene su serpentine, podzidi i mostovi izvedeni u suhozidu, ponegdje je usječena u stijenu ili izvedena preko malih vijadukata kako bi se izbjegla zavojitost i gubitak visine, a radi lakšeg prolaza staza je dijelom popločana lokalnim kamenom te su na nekim dijelovima izvedene stepenice. Ona ne izbjegava težak teren, nego ga svladava gotovo stalno na podjednakoj nadmorskoj visini od oko 1500 m, s najvećim nagibom od 12 % (osim stubišta podno Crikvene).
Staza je zamišljena da bez posebno teških uspona sve posjetitelje na vrlo jednostavan način vodi u surove i najkrševitije no i romantične dijelove sjevernog Velebita – Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se tako hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i službene je dužine 57 km (u raznim izvorima spominju se dužine između 50 i 60 km). Nekoliko uspona sa staze vodi na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge.
Sa svojih 16 km prolazi kroz Nacionalni park „Sjeverni Velebit“, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba. U sklopu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit nalazi se i njezina najviša točka (1.620 m) dok se ona najniža (920 m) na njenom kraju, nalazi na Baškim Oštarijama u sklopu Parka prirode Velebit.
Nedvojbeno je najatraktivniji planinarski put u Hrvatskoj ostavljajući svakog prolaznika bez daha i brige dok se kreće ugodnim i sigurnim prolazom kroz najljepše predjele sjevernoga i srednjeg Velebita između Zavižana i Baških Oštarija. Staza prolazi kroz teško prohodan krševit splet Rožanskih kukova, a na mnogim mjestima omogućava impresivne vidike prema moru i poglede na slikovite vrtače i škrape te brojne kamenite i klekovinom obrasle vrhove.
Kiše su s vremenom na mnogim mjestima isprale sitni drobljenac, a ponegdje nanijele zemlju na kojoj je niklo bilje i tako stazu suzilo na nogostup, no i dalje je u cijelosti prohodna i sigurna. Na najopasnijem mjestu, iznad duboke ponikve podno Pasarićeva kuka, nekoliko se puta odronila, ali ju je ispred HPS-a uvijek popravljao legendarni zavižanski domaćin Dražen Vukušić. Pojedine su dionice u međuvremenu pretvorene u cestu (2,5 km podno Zavižana i 3 km prije Baških Oštarija).
Na stazi se osim Rossijevog skloništa, nalazi i planinarski dom Zavižan, planinarska kuća Alan i planinarsko sklonište Skorpovac.
Obilježena je standardnim planinarskim markacijama i cijelom je dužinom pristupačna i lako prohodna te se o njoj brinu planinarska društva iz svih dijelova Hrvatske kroz pojedine dionice kao i javne ustanove Nacionalni park Sjeverni Velebit i Park prirode Velebit. U ljeto 2022., pod vodstvom Javne ustanove NP Sjeverni Velebit, započeta je građevinska sanacija najoštećenijih i najizloženijih dijelova staze obzirom da postavljanjem ploča s informativnim i poučnim tekstovima od strane NP može služiti i kao poučna staza.
Hrvatski planinarski savez je 2005. podnio prijedlog za proglašenje Premužićeve staze spomenikom kulture, uz odgovarajuće obrazloženje, Ministarstvu kulture, koje je nakon provedenog postupka ocjene prijedloga Stazu 2009. uvrstilo u Registar kulturnih dobara od nacionalnog značaja. Utvrđeno je da Premužićeva staza na Velebitu ima svojstvo kulturnog dobra u smislu članka 7. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te se sukladno članku 12. stavak 4. istog Zakona određuje njihov upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.
I razmislimo…danas bi izgradnja Premužićeve staze kroz Rožanske kukove bila protuzakonita jer su kukovi strogi prirodni rezervat, a u takvom je rezervatu prema Zakonu o zaštiti prirode zabranjeno bilo kakvo djelovanje ljudske ruke…upravo kroz kukove prosječen je najljepši dio staze, koja je službeno proglašena - kulturnom baštinom.
Izvor:
https://www.hps.hr/vijesti/19467/90-godina-premuziceve-staze-na-velebitu/
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/park/premuziceva-staza
https://underdreamskies.com/2021/06/06/premuziceva-staza-sve-sto-trebas-znati-prije-ovog-nezaboravnog-izleta/
Ž. Poljak: Premužićeva staza na Velebitu Senj. zb. 40, 715-729 (2013.)
Prva hrvatska alpinistička ekspedicija Grenland ‘71 izvedena je od 7. srpnja do 15. kolovoza 1971.
Vođa ekspedicije bio je Jerko Kirigin (1942-2008), član planinarskog društva "Velebit". Bio je vođa i hrvatske ekspedicije na Ande 1974–75 (Aconcagua i okolni vrhovi), o čem je pisao u periodicima Povijest sporta (1972) i Naše planine (1975), ekspedicija na Popocatépetl (Meksiko, 1979), Alpamayo (Peru, 1981), Saint Elias (Alaska, 1983) i Ruwenzori (Uganda, 1985) te sudionik onih na Kilimandžaro (1985) i Himalaju (Ngozumba Kang 1987, Mount Everest 1989). Obišao norveške masive Jotunheimen i Romsdal, talijanske Dolomite, francuske Pireneje, masive Središnjih Alpa u Austriji, Francuskoj, Italiji i Švicarskoj, planine u nacionalnim parkovima SAD, u Makedoniji, Crnoj Gori, BiH, Sloveniji i Hrvatskoj, osobito Velebit i Biokovo. Ispenjao 25 prvenstvenih uspona na području Paklenice, Čvrsnice i Prenja te na ekspedicijama. — Za Domovinskoga rata 1991–95. na području južnoga Velebita u činu bojnika zapovijedao specijalnom postrojbom Glavnoga stožera HV, Planinarskom satnijom »Velebit«.
Kako je bilo na Grenlandu možete pročitati u članku koji se nalazi na stranicama Hrvatskog planinarskog saveza koji je objavljen povodom 50. godišnjice uspona 50 godina od Prve hrvatske alpinističke ekspedicije Grenland ‘71
Na vrh1993. godine hrvatski speleolozi spustili su se do dna Lukine jame na Velebitu, tada izmjerenom dubinom -1355 m. Tada je to bila osma jama po dubini na svijetu.
1994. godine izvršen je špuljski uron na dnu Lukine jame na dubini od -1349 m (računajući od nižeg ulaza). Ovaj uron predstavlja svojevrstan oblik svjetskog rekorda. Tada je ovo bio uron započet na najvećoj dubini u jami na svijetu. Speloe-ronioci koji su izveli uron bili su Zoran Stipetić - Patak i Teo Barišić. Računajući uron, dubina Lukine jame je narasla na -1392 m.
Tijekom ove ekspedicije, "Lukina jama '94" Ana Bakšić (Sutlović) otkrila je novu životinjsku vrstu blizu samog dna jame. To je endemska pijavica nazvana Croatobranchus mestrovi
Na vrhJoš davne 1914. godine Ivan Krajač je isticao kako cijeli Velebit treba u što kraćem roku u kulturnom pravcu učiniti hrvatskim, misleći pritom na izgradnju objekata koji će služiti potrebi planinarstva. Iznosi ideju zidanja male kolibe na području Zavižanske kose, gornjeg Zavižana ili Zavižanskog Pivčevca kako bi primjerice zagrebački planinar s lakoćom mogao posjetiti Velebit i zimi.
No tek krajem Prvog svjetskog rata, Krajač intezivno istražuje mjesto za planinarsku kuću na zavižanskim predjelima. Spominje se 1922. godina i zamolba Hrvatskog planinarskog društva (danas Saveza) Ministarstvu šuma i ruda da im u kršu dozvoli gradnju planinarske kolibe i to na mjestu gdje bi se prema zapadu i sjeverozapadu otvorio opširan pogled prema moru, u blizini Zavižanske kose, negdje oko 1600 m n/m.
Na Novu godinu 1927. pala je i konačna odluka da se odredi točna lokacija zavižanske kuće i to baš u zimsko doba i u vrijeme kad se na takve lokacije tada nije išlo. Ipak su se tog vedrog dana na to odvažili Ivan i Franjo Krajač, Konrad Nabršnig i Josip Brkić iz Jastrebarskog te poduzetnik gradnje Marko Vukelić. Stajali su tako u podnožju Vučjaka, divili se pogledu i zaključili složno da baš na ovom mjestu treba graditi kuću. Opisuje Krajač kako je baš s tog mjesta najopširniji i najbolji pogled jer, kad stoji leđima okrenut stijeni Vučjaka, na desno se vidi more sa svim otocima, a lijevo Sjeverni Velebit, Zavižanski vrhovi Pivčevac, Gornji Zavižan pa Lubenska Vrata sa dijelom Hajdučkih kukova te Gromovača.
Krajač je u doba gradnje kuće bio ministar trgovine i industrije te je svojim trudom i radom uspio odobriti jedan dio sredstava iz državnog proračuna za gradnju koja je počela i bila završena u istoj godini.
15. kolovoza 1927. otvorena je uz svečanost kojoj su prisustvovali brojni planinari iz cijele države i 200tinjak žitelja podgorskih krajeva zajedno sa župnikom Franjom Ljubičićem iz Starigrada Jablaničkog.
U znak priznanja za tadašnji Krajačev rad na popularizaciji Velebita i ostalih naših planina, kuća je dobila naziv „Krajačeva kuća“.
U opisu tadašnje kuće stoji da je to bila zidanica dimenzija 8 x 6 koja se sastojala od kuhinje sa štednjakom i sobe 5 x 5 sa tavanom i u nuždi je mogla primiti i do 50 ljudi. Imala je i cisternu s 2000 l vode, a sam trošak gradnje dosezao je do tadašnjih 70.000 dinara iako se procjenjuje da je ta suma do potpunog završetka gradnje dosezala i do 90.000 din.
Uz pomoć Banske uprave od 5.000 din, 1938. godine kuća je proširena za još jednu sobu te je uz pomoć inženjera Pleše izgrađena i veranda ispred kuće.
Sav trud i rad oko kuće nestao je njenim uništenjem u Drugom svjetskom ratu.
Zgrada koju danas nazivamo Planinarski dom na Zavižanu izgrađena je na temeljima planinarske „Krajačeve kuće“.
Izvor: A. Rukavina: Planinarsko djelovanje dr. Ivana Krajača, Senj, zb. 20, str. 173.-194. (1993.)
Na vrhDa bi smo saznali nešto o Rossijevom skloništu (kolibi) saznajmo kroz par crtica ponešto o osobi čiji naziv ta građevina nosi.
Strastveni planinar Ljudevit Rossi potječe iz talijanske obitelji, rođen je 14. 8. 1850., a majka mu je bila Hrvatica iz Senja. Tijekom njegova odrastanja s obitelji se nekoliko puta selio te je živio u Bakru, Rijeci, u selu Maljevac na Kordunu te konačno u Karlovcu. Slobodno je vrijeme provodio proučavajući biljke, a posebno ga je zanimala flora južne Hrvatske i okolice Karlovca u doba kad je prometna povezanost s tim dijelom Hrvatske bila vrlo slaba. Jedan je od četvorice hrvatskih istraživača botaničara (ostali su Schlosser, Vukotinović i Hirc) koji nisu bili po zvanju botaničari, ali su mnogo pridonijeli istraživanju hrvatske flore. Rossi je istraživao i mekušce te je svoju veliku zbirku od 18.000 komada darovao Zoološkom muzeju u Zagrebu.
Velik dio slobodnog vremena Rossi je proveo planinareći s prijateljima Dragutinom Hircom i Vjekoslavom Novotnijem, s kojima je propješačio gotovo cijelu Hrvatsku. Uzmimo u obzir da tada nije bilo ni planinarskih kućica ni izgrađenih, a kamoli označenih putova. Na tim je putovanjima uz svakojaka odricanja i napore prikupljao botanički materijal za svoja istraživanja velebitske flore. Vodio je i ekspedicije s noćenjima pod šatorom, a da pritom nije imao nikakvu materijalnu ni moralnu potporu bližnjih mu institucija.
Istaknimo da je od mnoštva tekstova napisao i djelo „Velebitom i njegovim Primorjem duž i poprijeko“.
Umro je 4. 7. 1932. u Karlovcu, pokopan sa svim vojnim počastima te ispraćen govorima članova JAZU i Hrvatskog planinarskog društva.
Sklonište je počelo graditi HPD 1928. godine potporom Oblasnog odbora zagrebačke oblasti na lokaciji Rožanskih kukova, između Pasarićeva i Hirčeva kuka. Daljnju brigu 1929. preuzima bivši predsjednik i „začasni“ član Ivan Krajač koji je ujedno i inicirao gradnju te izabrao mjesto na kojem će se graditi.
Ono se nalazi na 1580 m, u srcu Rožanskih kukova, neposredno ispod stijene Pasarićeva kuka. Prizemna je to zgrada zidana od klesanog kamena, koja se lijepo uklapa u kamene litice uz koje je izgrađena. Veličine je 5 x 4 x 2 m, a ima jednu prostoriju u kojoj je skupni ležaj za desetak osoba, štednjak za pripremanje hrane, stol sa stolicama i mala cisterna s vodom.
Detaljan opis građevine nalazi se objavljen u časopisu „Hrvatski planinar“ (1929/10, str. 289), a kojeg je Ivan Krajač dostavio HPD-u.
Prigodom proslave Rossijevog 80. rođendana u Botaničkom zavodu (15. 12. 1929.) pred nazočnima predsjednik Josip Pasarić je svečano objavio odluku da ga, u znak priznanja i zahvalnosti za sve njegove zasluge, Hrvatsko planinarsko društvo proglašava svojim "začasnim" članom i da je donesen zaključak da novoizgrađena planinarska koliba na Rožanskim kukovima u sjevernom Velebitu nosi ime „Kuća Ljudevita Rossija“.
U dane 15. do 17. 8. 1930. godine svečano se obilježavala posveta i otvorenje Rossijeve kolibe (ujedno i proslava trogodišnjice „Krajačeve kuće“)
Zbog stalnog utjecaja vlage i surovih vremenskih uvjeta, nažalost i ljudskim nemarom, sklonište je unazad više godina popravljano i obnavljano te i dan danas služi planinarima kao uporište za uspone u teško pristupačnom labirintu Rožanskih kukova.
Trajan i neizbrisiv trag na Ljudevita Rossija, njegove ideale i ljubav prema prirodi i planinarstvu, ostat će vječno zapisan kao podsjetnik svim planinarima te ostalim ljubiteljima prirode koji budu kročili njegovom kolibom.
Vladimir Horvat, novinar iz Zagreba, zaljubljenik u prirodu i planinarenje. Osobito je volio Medvednicu i uspon na Sljeme sa svih strana (zabilježeno je 1375 njegovih uspona na Sljeme). Može se reći da je ovo krško područje je bilo posve nepoznato sve dok ga on nije otkrio i uredio za planinaranje.
U periodu od 1946. do 1953. godine vlastoručno je izgradio 500 kamenih stuba na do tada nepristupačnom terenu. Svaki slobodan trenutak odlazio je u planinu i tamo bi boravio cijeli dan i u potpunoj samoći radio na izgradnji stuba. No, nije to njegov jedini doprinos. Uredio je i za posjet špilju Medvednicu, otkrio je još jednu špilju i nekoliko ponora, a u gustoj šumskoj ladovini je uredio odmorište Srnec s klupama za izletnike.
Mnogi smatraju kako su upravo Horvatove stube najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom.
Vladimir Horvat se tijekom svog života brinuo za održavanje stuba, a nakon njegove smrti na sebe je tu odgovornost preuzeo Tomislav Jutrović. Pri završetku staze, nakon izlaska iz špilje Medvednica nalaze se njihove spomen ploče. Danas se o stubama brine Park prirode Medvednica.
Najpopularniji pristup Horvatovim stubama jest onaj s livade Hunjka. Za prolazak niz Horvatove stube potrebno je svega 15-ak minuta, ali potrebno je odvojiti malo vremena kako bi se na tom putu proučile sve prirodne atrakcije:
Visinska razlika između prve i zadnje Horvatove stube je 117 metara, a vodoravna udaljenost iznosi oko 300 metara. S obzirom na stanje stuba na pojedinim dijelovima, stazu je dobro izbjegavati za vrijeme snijega i skliskog terena.
Izvor: www.https://underdreamskies.com
Na vrhDragojla (Karolina) Jarnević rodila se u Karlovcu 4. 1. 1812., gdje je i umrla 12. 3. 1875. godine. Lina, kako su je zvali u obitelji, živjela je po svojim pravilima, posvetila se posebno borbi za ženska prava, a bila je i učiteljica što joj je omogućilo isticanje boljeg obrazovanja djevojčica. Željna izazova i novih avantura, boravila je i radila u mnogim europskim gradovima. Nikad se nije udavala, aktivno je zagovarala ilirski pokret no svakako je svoju ljubav pružala i prirodnim ljepotama. Kroz život je doživljavala razne pustolovine, a sve ih je dokumentirala kroz svoj osobni dnevnik…od razbojništva u Lici do nagovaranja poznanika na uspon kroz stijenu Okića u Samoborskom gorju. Iz nekog razloga u to doba kada nije postojala moderna alpinistička oprema nije mogla među muškima naći istomišljenika koji bi ju pratio u njenoj vratolomiji.
Ipak je u tome uspjela u rujnu 1843. godine kada se u pratnji nekadašnjeg vojnika iz Karlovca kojemu su vratolomije bila poznanica, neumorno i ogromne volje i želje, skliskim i razvaljenim putem gdje je svaki njen bosonogi korak bio na granici smrtonosnog pada, kao mačka dovukla na vrh i time ostavila trag u povijesti.
Krenula je iz Karlovca znajući da je mjesto Okić u to vrijeme bilo udaljeno pet sati vožnje i da je tamo na vrhu neka stara razvalina. Njen uspon je, prema starim vjerskim i narodnim običajem okićkog kraja, smješten u vrijeme proštenja na Malu Gospu. Najvjerojatnije je uspon počela šumskim kolnikom iz Popova Dola (danas Novo Selo Okićko) do pod Okić s južne strane. Do vrha stazu nisu tražili jer je nije ni bilo te su, po svemu sudeći, krenuli s podnožja južne okićke strmine od kamenitog potoka Okićnice ravno prema gore između srednjeg i istočnog stjenovitog rebra. U donjem dijelu su se penjali kroz obrasli kamenjar, a u gornjem između stijena čiji su procijep svladali pomoću oborenog debla i preko kamenjara zasutog kamenjem sa zida. Nakon opasnog i tada suludog uspona uživali su u pogledu koji se pružao u daljinu. Kao strastven ljubitelj prirode posebno se trudila upoznati domovinu koja joj je bila vječna ljubav.
Bosonoga alpinistica, kako su je kasnije zvali, bila je žena koja je izvela prvi penjački podvig u povijesti hrvatskog planinarstva usponom na Okić.
U Dragojlinu čast povodom tog uspona, jedna od staza koja vode na Okić je po njoj i dobila ime. Iz njenog opisa staze i današnje izvedbe može se zaključiti da to nije u potpunosti taj put kojim je Dragojla bosonoga kročila no „Dragojlina staza“ urezala je dubok trag u povijest hrvatskog planinarstva.
Izvor:
Hrvatska planinarska književnost započela je 1536. godine. Tome možemo zahvaliti potomku ninskog ogranka plemićke obitelji iz Like, rođenog oko 1508. godine, Petru Zoraniću. Iako su o njemu arhivski zapisi dosta oskudni, saznati se može sasvim dovoljno, uglavnom kroz pretpostavke.
Planina">Zoranićeve „Planine“ osim što su prvi hrvatski roman, iako pisan prozom i stihom, ujedno je i prva planinarska knjiga na svijetu. Pun naziv joj je „Planine, ke zdarže u sebi pisni pete po pastirih, pripovisti i pritvori junakov i diklic i mnoge ostale stvari složene po Petru Zoraniću Ninjaninu“.
Kroz 24 poglavlja opisuje sedmodnevno putovanje pastira Zorana koji se zadarskim zaleđem, Velebitom i Dinarom, kreće tražeći objašnjenja za neuzvraćenu ljubav. Zaključiti se da da je nesretna ljubav povela ga u planine.
U „Planinama“ opisuje detaljne lokacije zadarskoga zaleđa s osvrtom na povijesne prilike, a ujedno opisuje i neka mitska bića, koja mu na njegovom putovanju pomažu da spozna Božju milost.
Koristi mitologiju kako bi opisao bogatu povijest našeg kraja, pritom donoseći prve bilješke o velebitskom kraju i njegovim stanovnicima. Pokušava probuditi ljubav prema domovini i rodnom kraju upozoravajući pritom na opasnosti od osmanlijskih osvajanja.
Može se zaključiti da je glavni motiv ovog djela rodoljublje stoga su ga prozivali i »najhrvatskijim i najrodoljubivijim djelom« hrvatske književnosti. U djelu se bavi i istraživanjem toponima te navodi i točna imena na terenu od kojih su neka sačuvana i danas.
Osim što sam naziv djela „Planine“ upućuje čitatelja o sadržaju, Zoranić donosi svjedočanstva o tome kako su ga planine potaknule i pružile mu nadahnuće za pjesništvom. Čitatelj kroz opise njegova puta Velebitom i Dinarom spoznaje da su mu upravo planine utočište za slobodu misli i osobnog mira kojeg pronalazi otkrivanjem krajolika, upoznavanjem njenih stanovnika i tradicije.
Najpoznatiji dio ovog pastirsko alegorijskog romana je ulomak „Perivoj od Slave“, u kojem se spominje žal vile Hrvatice na pomalo zaboravljenu književnost hrvatskog jezika, a dotiče se i samog Zoranića kao autora „Planina“ i još dvaju djela koja nisu sačuvana, „Ljubvenoga lova“ i „Vilenice“.
Petar je „Planine“ posvetio svom učitelju, ninskom kanoniku Matiji Matijeviću, dok u završnom dijelu govori i o ninskom biskupu Jurju Divniću za kojeg se smatra da je jednako tako imao važnu ulogu u Zoranićevu životu.
„Planine“ je dovršio 20. rujna 1536., a tiskane su 12. svibnja 1569., nakon piščeve smrti, u tiskari Domenica Farrija u Veneciji gdje je istovremeno tiskana i Danteova „Božanstvena komedija“.
Ostati će misterij oko vremena Zoranićeve smrti, budući nikakvih zapisa o tome nema ili nisu pronađeni, stoga se uzima o obzir razdoblje od 1543. i 1569. godine.
Kroz „Planine“ ostavlja pisani trag o planinarskoj aktivnosti na hrvatskom tlu uzdižući time planinarstvo svoje domovine na svjetsku razinu.
U znak hvale na ovo vrijedno djelo, na poticaj planinara, jedan velebitski vrh u blizini Vaganskog vrha dobio je ime Zoranićev vrh (1712 m).
Sačuvan je samo jedan izvorni primjerak koji se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
Izvori:
_900_700_withoutgrow.jpg)
Hrvatsko planinarsko društvo Mosor iz Splita 10. listopada 2024. godine slavi 93. godišnjicu svog planinarskog doma „Umberto Girometta“ na Mosoru. Taj planinarski dom, koji ponosno nosi ime najzaslužnije osobe za njegovu izgradnju, prvi je planinarski objekt sagrađena u Dalmaciji. Kroz burne godine svog postojanja, građen, rušen i obnavljan, izuzetnim entuzijazmom svojih članova i mnogih pojedinaca koji su svoju ljubav prema Mosoru i planinarstvu nesebično utkali u ovaj velebni dom, danas stoji na ponos HPD-u Mosor i hrvatskom planinarstvu.
HPD Mosor osnovan je 04.12.1925. g. i vrlo brzo su se krenule osnivati razne sekcije prema interesima članova čiji je broj neprestano rastao. U svakoj sekciji se tijekom godina istaknulo po nekoliko članova svojim radom, penjačkim usponima, doprinosom razvoju planinarstva i njihova imena su ušla u povijest Mosora, hrvatskog, ali i svjetskog planinarstva. Ali imena članova jedne sekcije možda nisu toliko poznata javnosti, ali njihova djela su ostala za vječnost, a to su planinarski objekti.
I prije početaka organiziranog planinarstva u Dalmaciji, planina Mosor privlačila je brojne ljubitelje prirode i znanstvenike. Dolazak stranaca i zanimanje za planinarenje bio je velik, ali zbog nepostojanja objekta u kojem se moglo boraviti, Mosor su mogli obilazili samo po danu koliko su im mogućnosti dozvoljavale. Historiografu Alfonsu Paviću pl. Pfauenthal (1839. – 1919.), velikom Poljičkom dobrotvoru, pripada zasluga što je planinu Mosor približio planinarima. Njegovim nastojanjem sagrađena je šumarska kuća (Lugarnica) na Užinskoj kosi 1903. g, koja je splitskim planinarima bila prvo sklonište pod kojim su mogli osjetit planinu i posebni osjećaj boravka na njoj. Bilo je to vrijeme kad su šumarske vlasti pokrenule pošumljavanje Mosora tako da su lugarnice bile neophodne za njihove aktivnosti. Planinari koji su planinarili po Mosoru koristili su lugarske kuće kako bi mogli boraviti u planini, ali one nisu bile najadekvatnije tako da je planinarski dom na Mosoru bila neophodan.
Ideja o gradnji doma se motala po glavi Mosoraša od samog osnutka društva. Riječi profesora Giromette, legendarnog splitskog planinara, popularizatora planinarstva te predsjednika HPD-a Mosor, “onako kako lađe računaju na luke tako i planinari računaju na planinarske kuće, to su im njihova sidrišta i uporišta” savršeno opisuju tu ideju i želju Mosoraša o sigurnom utočištu planinara- izgradnji planinarskog doma na Mosoru. Tim više što početkom 20. stoljeća u cijeloj Dalmaciji nije postojao nijedan pravi planinarski objekt. U sporazumu s Hrvatskim planinarskim društvom iz Zagreba, podružnica Mosor je prvo planirala sagraditi prizemnicu s potkrovljem međutim kasnije su odlučili da podignu veći dom koji može pod svoj krov primiti više planinara i posjetitelja. Zato je Mosor stao prikupljati sredstva za veći i udobniji dom.
Dana 24.11.1929. g. svečano je položen kamen temeljac za buduću sigurnu “luku” u ljutom kršu čemu je nazočio veliki broj planinara iz HPD-a “Mosor” i “Biokovo” na čelu s predsjednicima prof. Giromettom i ing. Orašom, a događaj su uveličali i načelnik turističkog odsjeka u ministarstvu trgovine i industrije dr. Ć. Žižek, podpredsjednik središnjice HPD-a J. Poljak i brojni drugi uzvanici. Prof. Girometta se u govoru posebno obratio mnogobrojnim okupljenim Poljičanima koji su tijekom sljedeće dvije godine svojim radom uvelike pomogli izgradnju Doma i svim gostimaa: “Treba da znate, da smo teškim trudom isprosili veći dio potrebitog novca za izgradnju Doma. Sa tim novcem nismo išli, da u gradu gradimo naš Dom, već smo evo, kako vidite, došli k vama u ovu golet, da ga ovdje sagradimo, da nju oživimo, da je pošumimo, pa da tako unaprijedimo selo i seljaka. Sjetite se, da će ovaj Dom biti hram ljubavi prema planini, prema selu i seljaku. Svi oni koji će ovom Domu zalaziti, bili ma koje vjere ili narodnosti, svi će biti prožeti istim čuvstvima ljubavi prema vama, kao i mi. Stoga u svakoj prigodi treba da prema planinarima iskažete ljubav, susretljivost i gostoljubivost, jer su oni najbolji vaši prijatelji. Dok će ovaj Dom dobro doći nama planinarima, da nam bude moguće što podesnije nauživati se sunca, zraka i planine i da nam pruža sigurno zaklonište od nevremena, dotle se on uglavnom gradi u korist vašu i vaše djece, jer ono, što su ceste i željezničke tračnice za nizinu, to su su planinarske kuće za planinu. Jedna sama planinarska kuća kadra je da planinu oživi i usreći. Sjetite se, da će ovaj Dom biti ne samo živa veza između vaših sela i grada Splita, već također između vaših sela i cijelog svijeta, pa upravo će se zbog te svestrane veze vaša sela dizati i cvjetati.”
Prvo se krenulo s izgradnjom jednog krila doma, kojem mu je temelje i prizemlje prvog kata sve do krova od kamena izgradio poznati graditelj naših planinarskih kuća Marko Vukelić. Krov, vodovod s bunarom, unutarnje uređenje i nabavu namještaja izveo je Mosor s domaćim majstorima. Toj gradnji su stajale na putu mnogobrojne poteškoće, od težine same gradnje, prebacivanja materijala te nepostojanje prilaznih cesta, a najveća poteškoća je bila nedostatak financijskih sredstava koja je neko vrijeme onemogućavala da se izgradnja privede kraju. Ali uz veliku pomoć mještana susjednih sela, izgradnju doma su novčanim prilozima pomogli tadašnje samoupravne oblasti (zagrebačka i splitska), HPD središnjica u Zagrebu i neke njezine podružnice, Ministarstvo trgovine i industrije, Ministarstvo šuma i ruda, okolne općine i Primorska banovina.
_900_700_withoutgrow.JPG)
Dom je svečano otvoren 11. listopada 1931. g. pod imenom Dom kraljice Marije i bio je prvi takav u Dalmaciji i najveći u Hrvatskoj nakon Tomislavovog doma na Sljemenu. Tom događaju bili su nazočni ne samo Mosoraši već i planinari iz drugih krajeva Hrvatske, žitelji okolnih mjesta u narodnim nošnjama, glavari poljičkih sela, predstavnici vlasti iz Splita i ostali uzvanici. Među uzvanicima su bili i predstavnici HPD-a iz Zagreba prof. Josip Pasarić i dr. Zlatko Prebeg, te predstavnik slovenskog planinarskog društva iz Ljubljane gosp. Horvatin. Poslije prigodnog govora prof. Giromette i svečanog otvaranja, dom je blagoslovio don Ivan Čotić, župnik iz Poljica.
Planinarski dom “Umberto Girometta” je tijekom ovih devet desetljeća imao pet značajnijih obnova, prva je bila neposredno nakon II. svjetskog rata kad se morao gotovo iz temelja podići, druga 1967. kad su električne instalacije u Domu izveli članovi Bogomir Medić, Miljenko Kriška i Nikola Podrug, dok su rupe za stupove dalekovoda iskopali pripadnici JNA, treća 1975. povodom 50. godišnjice Društva, četvrta 2019. kada je renoviran gornji kat u planinarskom domu gdje se nalaze sanitarni čvorovi i spavaonice, te peta 2022/2023. kada su obnovljeni krovište, fasada, zamijenjeni dotrajali prozori u blagovaonici i prizemlju, obojeni svi zatvori na zgradi, te obnovljeni sanitarni čvorovi i kupaonica u prizemlju. I obnove idu dalje.
Da je ljubav Mosoraša, ali i drugih planinara prema Domu bezgranična svjedoči činjenica da je u svim akcijama uređenja aktivno sudjelovalo više stotina članova HPD Mosor i još bar toliko volontera i prijatelja planinara iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. U svaki projekt svi sudionici ulaze sa srcem, a iz njega izlaze sa ponosom jer znaju da su ostavili zalog za buduće generacije. Na vrh
Unatoč činjenici da je hrvatski alpinizam u godinama do 1971. počeo napredovati, a o čemu svjedoče uspješni pohodi na, primjerice, Kilimanjaro i Ararat, sve 5-tisućnjaci, hrvatske ekspedicije u Himalaju nije bilo. Doživjeti i vidjeti svojim očima Himalaje te se popeti na neki od vrhova najvišeg gorja svijeta, želja je gotovo svakog planinara. Među tim planinarima našao se i dr. Željko Poljak. Kako tada nije postojala ta snaga i iskustvo među hrvatskim planinarima za organiziranjem vlastite ekspedicije, dr. Poljak pridružuje se pohodu Himalajom ekspediciji internacionalnog karaktera. Organizirana po pukovniku Jamesu Robertsu u područje Annapurne imala je za zadatak upoznati sudionike s Himalajama, pružiti im mogućnost uspona na neki 5-tisućnjak te ujedno prikazati najviši domet himalajske ekspedicijske organizacije.
Kompletnu opremu (osim odjeće) osigurao je organizator, pružajući pritom maksimalnu udobnost. Po tri nosača i jedan kvalificirani vodič iz plemena Šerpa bio je pridodan svakom sudioniku i o njemu se brinuo sve do te mjere da ga je osiguravao i s njim se u navezu penjao na vrh. Ukupno je bilo angažirano 56 nosača, 16 Šerpa i kuhinjsko osoblje. Zajedno s planinarima bilo je stotinjak ljudi. Osigurana je bila i penjačka oprema, svakome po dvije vreće za spavanje, madraci od spužvaste gume i kvalitetni šatori s dvostrukim krovom. Hrana je bila izvrsna i u dovoljnoj količini, a pripremali su je Šerpe čak 4 puta dnevno i to po želji servirali u šatore.
U cijenu putnog troška od 3150 bivših njemačkih maraka bili su uračunati troškovi transporta, pansiona, opreme, Šerpi, nosača, kružno putovanje Nepalom i Indijom uz razne atraktivne programe.
Putovanje je počelo vlakom od Münchena, 21. listopada, potom avionom za Frankfurt te letom iznad Alpi, Rima, Kaira i Crvenog mora preko Delhija i Benaresa (Indija). Nastavilo se kroz Kathmandu, glavnim gradom Nepala, do improviziranog aerodroma na podnožju Annapurne (Pokhara) gdje let i završava 26. listopada. Putovanje je dalje nastavljeno pješice uz pomoć Šerpi.
Ovdje ističemo zgodu Bavarca Hansa (naglašava dr. Poljak da se radi o pravoj ljudeskari) koji se pored rijeke smješkao ostalima, čekajući da vidi kako će ga jedan mali, 50 kg težine, Šerpa prenijeti preko vode. Na iznenađenje njegovo za čas je bio na Šerpinim leđima. Na pola rijeke Hans je skočio s leđa Šerpe u vodu, natovario ga na svoja leđa i iznesao na drugu obalu uz objašnjenje: „Pa i Šerpa je planinar, a mi planinari moramo biti solidarni; do pola rijeke on mene, a dalje ja njega. Osim toga, zar mogu gledati kako se taj patuljak muči?“
I još jedna zanimljivost, svaki Šerpa ima dva imena. Tako se Šerpa dr. Poljaka zvao Pemba što znači subota, prema danu rođenja, a drugo je nadimak koji daje majka u prvoj godini života obično od milja.
Početkom studenog počinje svladavanje ozbiljnijih uspona i prvih noći u snijegu. Postavljen je i drugi visinski logor na visini od 4650 m.
Već oko 4 sata, 3. studenog, u punoj spremi bili su spremni za pokret i uspon na vrh Mardi. Vrijeme je bilo loše i padao je snijeg. Na prebrojavanju ih je samo sedam, od kojih je jedna žena. Krenuli su blagim usponom koji je kasnije postajao sve strmiji. Kretanje kroz snijeg i rijedak zrak rezultirali su sve dužim i češćim odmorima.
Svjestan da najteže tek dolazi i da neće moći držati korak s mlađim penjačima koji su u punoj kondiciji odmicali u mraku i u visinu, dr. Poljak objašnjava rezervni plan Pembi.
Odlučio je da se vrate malo nizbrdo i zatim skrenu oštro desno u smjeru vrha kojeg je još jučer izabrao, a nalazio se oko 300 m niže od Mardija, u istom grebenu. I nije imao imena. Nakon otprilike tri sata uspona konačno su stigli na vrh na kojemu je visinomjer odbrojio nešto više od 5100 m. Bio je to Bezimeni vrh dr. Poljaka, kojemu je sam dao to ime. Označio ga je zabadanjem cepina na kojega je pričvrstio zastavicu tadašnje SR Hrvatske. Sam vrh imao je mjesta samo za jednu nogu, oblik mu je bio poput šiljka prekrivenog snježnom kapom. Radosti na vrhu nije bilo kraja.
Po povratku u logor saznali su da je grupa koja je krenula na Mardi morala odustati od uspona zbog lošeg vremena, shvativši tako da je jedino on postigao sportski uspjeh.
I nakon mjeseca dana od povratka s Himalaja, dr. Željko Poljak ističe kako najsnažniji dojam na njega nisu usponi ni pogledi na hladnu i mrtvu prirodu već će mu u sjećanju i duboko u srcu ostati – Šerpe. Ti dragi, požrtvovni i veseli ljudi kojima je najveća radost da učine nekome dobro djelo. Zanimljivo je još i to da je u mnogima od njih dublji dojam ostavio doživljaj džungle nego planine.
Na planine prekrivene vječnim snijegom i ledom su navikli no džungla je njih bila nešto sasvim novo.
Izvor: Naše planine, 1971/11-12
Na vrh
Cilj četvrte Zagrebačke alpinističke himalajske ekspedicije (ZAHE) bio je neispenjani vrh Ngojumba Kang II (srednji) u lancu između Cho Oyu i Gyanchung Kanga, visine 7742 m. Ekspediciju je organizirao Planinarski savez Zagreba, a članovi su bili: Darko Berljak, Branko Šeparović, Branko Puzak, Boris Kovačević, Davor Butković, Mario Bago, Mario Rodeš, Branko Ognančević, Jerko Kirigin, Željko Gobec, Zdenko Anić, Edin Alikalfić, Vojislav Vusić, Jasna Ferluga i Mario Saletto.
ZAHE 4 trajala je od 15. listopada, trenutka postavljanja baznog logora, do 15. studenog kada je logor srušen.
Na vrh su dospjeli 11.11.1987. Branko Puzak i Boris Kovačević, a 13.11.1987. Edin Alikalfić i Davor Butković. Sve poslove oko organizacije vodio je Darko Berljak. Bio je vođa ekspedicije do 24. listopada kada donosi odluku da zbog bolesti i organiziranja slijedeće ekspedicije prepušta vodstvo Branku Šeparoviću.
Stanje na terenu je bilo izuzetno loše. Napadalo je mnogo snijega. Toliko, da su stalno morali otkopavati šatore, a neki su bili i srušeni. Stanje je općenito bilo izuzetno loše. Penjanje po takvom vremenu je bilo gotovo nemoguće, a brdo toliko složeno da se nije moglo osvojiti na juriš.
10. studenog su Branko Puzak (Campi) i Boris Kovačević (Bočo) krenuli prema vrhu u nastojanju da postave šator što bliže vrhu te sutradan nastave. Puzakova nenametljivost i mirnoća utjecala je na moral grupe baš u trenutku kad se činilo da bi sve moglo propasti. Napredovali su sporo kroz led i strmine, a i nedostatak opreme je činio svoje. Noć se bližila, trebalo je zaobići još i stjenoviti blok stoga su dodatno usporili te se mijenjali u vodstvu. Odjednom su pred vrhom ubrzali i došli na vrh. Oduševljenje Campijevim i Bočinim usponom se nije krilo u bazama. Ipak je Puzak danima sam tražio mjesto za logor 2 dok su se ostali odmarali, a sad je zasluženo s Bočom na vrhu. Osim golemog iskustva, prvenstvenog uspona kroz 2400 m dugačku južnu stijenu i ispenjanog vrha od 7742 m, Himalaja im je pružila neka produbljena prijateljstva i tek poneku svađu.
IZVOR: NAŠE PLANINE 1978/11-12
Na vrhPočnimo o Ivanu Krajaču ovom rečenicom iz „Hrvatskog planinara“ (1998/5): „Svaštareći, trošio je nerazumno sebe i svoje snage. Svuda je bio dobar, nigdje savršen.“
Rođen je 1877. godine u Senju. Već u ranoj mladosti zavolio je prirodne ljepote svog kraja, a toj ljubavi je ostao nepokolebljivo vjeran. Nakon završenih škola u Zagrebu i Beču te prakse u Karlovcu, preselio se u Jastrebarsko gdje je radio kao odvjetnik i javni bilježnik, a pomalo se bavio i politikom. Planinama još kao gimnazijalac nije mogao odoljeti te je čak i u zimskim razdobljima znao odlaziti u velebitske predjele. Obilazio je tako i ostale hrvatske, balkanske pa i europske planine. Najradije je ipak boravio na sjevernim predjelima Velebita koje je temeljito istraživao, a posebice Rožanske kukove. I prije nego se aktivno uključio u rad organiziranog planinarstva kroz HPD se isticao svojim govorima i idejama o gradnji planinarskih objekata na području Velebita. Nevjerojatnom energijom kojom je zračio, znanstvenim preciznostima i sposobnosti zapažanja uvelike je utjecao na smjer organiziranog planinarstva tog doba, a koje se osjeća i u sadašnjosti. Postoje mnogi zapisi u kojima podsjeća na kulturno-povijesnu činjenicu da planinarstvo u Hrvata datira još od 16. stoljeća, misleći pritom na spomen knjige „Planine“, Petra Zoranića. Bila mu je misao povezati turistički sadržaj s planinarskim i to ne samo kao ljetni, već i zimski turizam jer, smatrao je, Velebit ima mnogo toga za pokazati i pružiti. Dijelio je pozitivno mišljenje podupirući ideje o otvaranju cesta i autocesta po velebitskim obroncima iznad mora. Ne zaboravimo da je isto tako bio i pobornik planskog pošumljavanja golih predjela Velebita obzirom su velike i bogate šume važan čimbenik klimatskih odnosa cijelog dinarsko-gorskog sklopa. Obilazio je i istraživao mnoštvo bezimenih kukova na području Zavižana, Rajinaca te Lubenovca i Rožanskih livada koje je svrstao prvo u dvije skupine, danas poznati kao Hajdučki kukovi i Rožanski kukovi. U Rožanskim kukovima početkom dvadesetih godina počelo se nepoznatim vrhovima davati nazive pa su tako nastali Hirčev vrh, Novotnijev, Poljakov i Rossijev kuk i to sve po poznatim planinarima toga doba, ali niti jedan po Krajaču. Ta „nepravda“ ispravljena je 28. lipnja 1928. godine kad je jedan osamljeni vrh na kojega se Krajač prvi od poznatijih planinara popeo, a nalazi se malo podalje Rožanskih kukova, prozvan njegovim prezimenom. Ideolog i reformator hrvatskog planinarstva, bio je i začetnik ideje Velebitskog planinarskog puta koja mu se ostvarila tek nakon 55 godina, prema zamisli dr. Željka Poljaka. Napredak hrvatskog planinarstva zamišljao je kroz odgoj planinarske mladeži od koje će se razviti inteligencija i tako se pospješiti razvoj cjelokupnog planinarstva.
Ukazivao je i na veliku potrebu za izgradnjom planinarskih objekata ističući kako se bez njih ne mogu temeljito istraživati planine niti se planinari mogu dugo u njima zadržavati. Njegova zamisao o važnosti planinarskih objekata ostvarivala se za vrijeme dok je bio predsjednik HPD-a od 1921. do 1925. godine kada je morao napustiti tu funkciju zbog imenovanja na mjesto ministra trgovine i industrije.
O Krajačevoj kući pisali smo još početkom kolovoza, no jeste li znali da je postojala još jedna Krajačeva kuća, manje poznata, a opet prva. Sklonište je na livadi Rujice 1912. godine na 1100 m podigao Ivan Krajač s bratom Franjom i Konradom Nabršnigom i bio je to prvi objekt na Senjskom bilu.
Prijatelji su ga sasvim opravdano prozvali Velebitskim Columbom jer mu je Velebit bio životna planinarska preokupacija.
Izvor: A. Rukavina: Planinarsko djelovanje dr. Ivana Krajača Senj, zb. 20, str. 173.-194. (1993.)
Na vrh
Kozarčeva 22, 10000 Zagreb
hps@hps.hr
T: 01/48-23-624
T: 01/48-24-142
OIB 77156514497
IBAN HR4123600001101495742
Radno vrijeme Ureda HPS-a:
radnim danom 8-15 h
Član / Member of
HOO - Hrvatski olimpijski odbor
UIAA - International Climbing and
Mountaineering Federation
EUMA - European Mountaineering Association
ERA - European Hiking Federation
BMU - Balkan Mountaineering Union
